Ruža
Previše ljuta na sebe da bih to pravim rečima mogla da iskažem ovaj post posvećujem mojoj nani kojoj ove godine 8. maja prvi put za deset godina od kada nije s nama, nisam odnela ni cvet niti pomislila na nju...
Ja koja pamtim datume, rođendane, godišnjice...
Praznici, putovanje, druženje, sveži utisci i fotografije... stotine fotografija...
Ipak nema mesta opravdanju.
Suviše je rano za zaboravljanje važnih stvari. Ustvari nikad neće biti vreme za zaboravljanje onih ljudi koji su deo naših života ili čak ceo naš život...
Ipak... ceo život, jer su svoj posvetili nama a žive kroz nas i onda kad ih više nema...
Kada sam rođena imala je pedeset godina i troje dece. Trebalo je da joj budem unuka a postala sam njeno četvrto dete.
I čuvala me je jako dobro. Na neki staromodan a opet savremen način.
Igrajući žmurke sa mnom i mojim drugaricama, hraneći me do besvesti... jer dete ne sme da bude gladno, ljuljajući me satima pod jabukom i ljuteći se zajedno sa mnom na svakoga ko mene ljuti...
Pa nešto kasnije zajedničko vežbanje krasnopisa...
Njene šale na sopstveni račun i blagi osećaj sujete koji nas je uvek zasmejavao...
Ta sećanja su pravo bogatstvo.
Zato što teraju na smeh i donose osećaj spokoja.
Jer pružaju ohrabrenje i primer za vaspitavanje sopstvene dece.
Zdravlje ne tako sjajno...a ručno mućeni filovi za tortu, korito umesto veš mašine...
Paž frizura i šnala u kosi uz obavezan osmeh...
Paž frizura i šnala u kosi uz obavezan osmeh...
Prkos ne baš lagodnom životu.
Nekad se pitam da li je bila stvarna.
Nije bila sklona dugim pričama, savetovanjima i pridikovanjima. Isključivo je načinom na koji živi i svojim odnosom prema svetu i ljudima davala lekcije.
Rasla je sa mnom i postajala sve mlađa, savremenija i duhovitija. Još tolerantnija...
Bila je pravo društvo za predah i ispijanje kafe svim rođacima, komšijama, prijateljima...
Mom mužu, takođe...Te su se kafe uvek završavale uz smeh.
Podelila sam s vama ovo sećanje jer verujem da svi u sebi nosimo neke drage ljude i trenutke
koji su zaslužili da budu sačuvani od zaborava.
Nece nana da se ljuti..a ti ces da joj odneses ogroman, ogroman naramak ruza kad sledeci put ides da "porazgovaras" s' njom..
ReplyDeleteMa neće,znam...Nije to uopšte njen fazon;) Da,ruže...obavezno..
DeleteDivan post. Neče nana da se ljuti na tebe. I ti se nemoj ljutiti na sebe. Zna, da je zauvek nosiš u sebi.
ReplyDeleteNaravno...Hvala i srećan put!!;))
DeleteNemaš razloga da se ljutiš na sebe. Tokom cele ove godine, ili samo tokom današnjeg dana, koliko puta si pomislila na nju, koliko puta si joj, onako dok si sama u svojim mislima, zahvalila na svemu što te je naučila i rekla da je voliš, ili koliko si puta poslala poljubac sa dlana u nebo ?... Tamo vreme i datumi ne postoje,tamo vreme stoji, a ona, draga, odozgo vidi sve.... čuva te i pazi sve vreme, kao i ti nju kroz svoje reči i dela. A to je ipak najvažnije ! <3
ReplyDeleteNekad kad se zamislim poželim da je sve baš tako kako si rekla....Hvala,Barbara:*
DeletePrekrasno sjećanje na baku imaš...što je cvijet na grobu, ništa, on uvene, tvoje sjećanje na nju nikada neće uvenuti. Puno je važnije to kako se odnosimo prema ljudima dok su živi, poslije više nije važno, a ti si kako vidim uljepšala i njoj dio života. Sada je red na nama (tebi) da činimo to isto, uljepšamo nekome drugome život i prenesemo to što smo dobili od svojih roditelja, baka i djedova. Pozdrav! :)
ReplyDeleteBaš tako..samo lepe uspomene vezane za nju...I dragoceno nasleđe ljudskosti koje treba samo primeniti u svom životu...
DeletePozdrav veliki!:)
Divan post,
ReplyDeletebaka sve zna in neče biti ljuta,
želim ti ugodan vikend
do sledečeg puta
pozdrav Tamara
Hvala,Tamara,slažem se..
DeletePozdrav i tebi!;)
Divan post...moje bake su moje srce
ReplyDeleteU to ime tebi jedan :*
Znam,Marija...Hvala i pozdrav!!:*
DeleteI ja imam divna sećanja na svoju babu i dedu. Živela sam sa njima do 6. godine. To je posebna ljubav i ko to ne oseti, uzalud je živeo.
ReplyDeleteTačno, neće ona da se ljuti na tebe. Da si trebala -trebala si to da uradiš, iskreno, ali, eto... Desi se da zaboraviš, ali nije to toliko strašno. Ta greška može i da se ispravi, važno je da NE ZABORAVIŠ šta je učinila za tebe.
A na ovim slikama dole si preeeeeslatka. Upravo smo se ja i Smiljana smejale ovoj trećoj sa cigaretom. Baš je slatka.
Nema zaborava,samo kikseva kao ovaj,ali šta je tu je...
DeleteDa,da to je taj strastveni pogled pušača...Ili su hteli da mi ogade cigare za ceo život..Ili sam ja shvatila da nije ništa naročito..izigrala se i ostavila pušenje zauvek...Ili je bio foto session za neki časopis...ili...Zasmejavam Smiljanu sad;))
Baš je lijepo pročitati kako se ljudi sa posebnim osjećajima prisjećaju djetinjstva i ljudi koji su bili njima najbliži... zvuči kao jako posebna baka :)
ReplyDeleteHvala ti..Znam još puno posebnih..ali ova je moja;)
DeletePozdrav!:)
Divan post, skoro si me do suza dovela :*
ReplyDeleteSad se ja ljutim na sebe jer imam sreću da su mi obje bake i jedan djed živi, a tako često ih zaboravim i nazvati. Dođe mi da samu sebe išamaram.
Nemoj,preskoči samošamaranje,pa trkni ovih dana ili nazovi i sve ok.Sigurna sam da ćeš im poveću dozu sreće tako obezbediti..Pozdrav!!)
Deletedivan post, Sandra!
ReplyDeletemoja je baba umrla prije 3 godine, bile smo jako bliske, sa njom i didom sam živila svojih prvih 10 godina, vrt, stara kuća, kokoši, koze, polje, vinogradi, masline, višnje... jako lijepo djetinjstvo. mislim da mojoj djeci danas nije toliko dobro kao meni onda, njihovi djedovi i bake (a roditelji pogotovo) žive nekim ludim užurbanim ritmom, kao da nema vremena za ništa nego za ono što se mora napraviti. je sa smo skupa, ali ustvari nismo.
Baš tako,moja Ane..(sad zvučim kao moje tetke kad se obraćaju mojoj strini Ani;) Iskopaj neku sliku s tim prizorima iz detinjstva pa nam pokaži..
DeleteI ja imam sreću da sam leta provodila kod babe Marije u Dalmaciji pa mi nisu srtani ambijenti kamenih kuća,maslinjaka,smokvi,vinograda...Ali imam vrlo malo slika...
O današnjoj deci i savremenom odrastanju da ne počinjem...nema tu prave lepote detinjstva,slažem se ..Ali ipak pokušavajmo...:*
Sandra, mene si dirnula do suza. Razumijem te što bolje, jer se i meni prošli vikend dogodilo slično. Nisam zaboravila ali nisam stigla da nosim cviječe na grob. Ne mogu ni kazati kome. Prvi put, nakon 11 godina. Znam, da se neče ljutiti, kao ni tvoja nana, ali tuga u mom srcu neče tako lako proči. Imaš pravo, nema mesta na opravdanju. Život ide tako brzo, da ponekad zaboravim i na one koji su još ovde...E to je sad prvo, što moram da popravim. Hvala ti za ovaj tužan ali lijep post.
ReplyDeleteNema na čemu,Keltika..Zaboravljanje i nemanje vremena nam tek predstoje..Obaveze,muževi,deca,kuća..svi vuku na svoju stranu..i svi dobiju svojih pet minuta...
DeleteMožda da nije bilo tog mog propusta još dugo bih odlagala post s ovom temom...ko zna...;)
Vrijeme valjda malo ublaži sjećanja, ali to je sve normalno, nemaš razloga biti ljuta na sebe jer je i dalje nosiš sa puno ljubavi u srcu. Fotografije su divne, meni je jako žao što i sama nemam ovakvih prekrasnih podsjetnika na one kojih više nema...
ReplyDeleteImam stvarno dosta lepih fotografija i sa godinama mi sve više znače..:*
DeleteUh, 8 maj je i meni bolan dan već četiri godine.
ReplyDeleteDokle god se ti sećaš svoje nane, ona je sa tobom.
Neminovno je da ljudi koji nam znače jednom i odu..Sve to znamo i opet je teško...
DeletePozdrav
Divan, dirljiv post.
ReplyDeleteTvoja nana je živa i srećna je, samo u nekoj drugoj dimenziji.
Znam da ti nedostaje, i ti neguješ i čuvaš uspomene na nju.
Baš tako...Dužnost nam je da bar uspomene sačuvamo i prenesemo..
DeletePozdrav,Neno!:)
Oh, kako ne. Prošlo je malo više od pola godine kako je moja Nani preminula i vrlo svesna toga, opet zaboravljam da nije tu.. Za Uskrs sam u jednom momentu odvojila i jaje za nju, a onda sam se sekund kasnije setila da ona neće dobiti to jaje. Nemoj da se sekiraš zbog zaborava, pa ljudi smo. Sigurna sam da se ona negde tamo, nasmeje svaki put kada pomisliš na nju. Tako ja volim da razmišljam o mojoj Nani, da zna da je i dalje volim. :*
ReplyDeleteNaravno...ipak su oni tu s nama dokle god mi to osećamo i želimo :*
DeleteToliko vlastitih sjećanja i uspomena oživjela si ovim postom... a tvoje si nam uspomene predstavila na predivan, topao način, kao da sam i ja poznavala tvoju divnu nanu...
ReplyDeleteVerujem ti...i te uspomene su naše dragocenosti...:*
DeleteOva fotografija je prelepa. Kako te gleda, koja ljubav u ocima :)
ReplyDeleteSkoro da si me rasplakala ovim postom, ali uzivala sam citajuci ga. U pravu si kad kazes da nema opravdanja, ali eto desi se, to ne znaci da mi zaboravljamo, niti da ce oni ikada biti zaboravljeni. Sa koliko ljubavi si napisala ovaj post...Ja verujem da, ako ima nesto, tamo gore, negde, ko zna...da je njoj puno srce dok ovo cita, da te i dalje beskrajno voli i nikad ti ne bi zamerila. :)
ReplyDeletepozdrav
Vanja
Da, s ljubavlju je pisan i dugo mi je trebalo da stavim na "papir" sve to ovako sažeto.Znaš ono kad nešto pišeš a između svake rečenice glavom proleću još po dve tri...Ipak je bio ceo jedan život..
DeleteHvala i veliki pozdrav!