Kuća



Kuća je uvek bila predmet koji mi prvi padne napamet kad počnem olovkom besciljno da žvrljam po papiru.

Bila je simbol koji bih bez razmišljanja među mnogim drugim izabrala u raznim testovima i mladalačkim razbibrižnim pitalicama, spomenarima i leksikonima.

I sastavni deo skoro svih mojih slobodnih tema na časovima likovnog.

Kuća je ono što mi i danas najpre privuče pažnju dok putujem.

Promiču suviše brzo.. Kuća bela..  Žuta.. Prostrana prizemna.. Sa lepom velikom terasom.. Sa savršeno uređenim dvorištem. Smeđa kuća kao sa razglednice.. Kuća sa ljuljaškom i klackalicom ispred.  Kuća koju čuva opasan pas.

A najdraže su mi sve one u sumrak, kad se sve boje fasada stope u mrku, pa u tom mraku zablistaju prozori osvetljeni toplom svetlošću koja poziva na utočište i spokoj.


Kuća ima srce. Kao sve što se na ovom svetu stvori. Uzidano joj je negde u temeljima.

A usaditi srce u temelj kuće nije teško.
Dovoljno je da je volite i radujete joj se dok nastaje i raste. Da unapred vidite raspored nameštaja. Da uzbuđeno odabirate svoju sobu i pogled s prozora.




Kuća diše zajedno s nama. Gleda nas dok odlazimo i dolazimo.
Dok igramo žmurke sami sa sobom.






Čeka nas strpljivo. I oprašta kad mnogo kasnimo.




Čuva naše albume sa slikama. Čuva dobre duhove i lica koja su ostala u prošlosti.
Dovoljno je da zatvorimo oči... i svi su opet tu.





Čuva glasove i priče koje ne mogu svi da čuju... Samo oni kojima su ostala sećanja.




Čuva mirise stare i po više decenija. Neke arome i začine... Jutarnje kafe i mirise doručka koje pokušavamo da oživimo...
I uvek možemo da ih iznova osetimo... Dovoljno je samo da zatvorimo oči...






Čuva stare izmodele figure i ukrase koje više nigde ne možemo da kupimo. I ne želimo.

Kuća gleda, pamti, priča...


Da li kuća može da stane u srce?

Može.


Može da se smeje zajedno s nama i našom decom.... i decom koja tek treba da se rađaju.

Može da oseti da je volimo ako samo prislonimo dlanove na njene zidove.

A može i da plače za nama kad su koferi već spakovani, ormari prazni, kreveti ogoljeni i hladni.




Comments

  1. Čudovit post, krasne, mekane riječi i fotke, koje bude uspomene. Hvala.

    ReplyDelete
  2. Prekrasan post, možda najljepši do sada, barem za mene! Tako si lijepo opisala bit kuće, doma, i dok čitam ovaj tekst zaista zamišljam kuću kao živo biće, netko tko osjeća...i odmah se sjetim svoje kuće, kuće svojih roditelja...što su sve prošle zajedno s nama...zaista prelijepo, hvala ti!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Drago što sam izazvala ta lepa sećanja.Pozdrav!:)

      Delete
  3. Predivan post:) Nostalgične fotografije zaokružile su cijelu priču! Divno!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala..nostalgija nam je drugo ime..ili..;))

      Delete
  4. Kuce, devojacke sobe.. Toliko toga kriju i cuvaju, a ponajvise emocija i uspomena koje zivot cine bogatijim i lepsim! Divan post. Volim ta tvoja emotivna i nostalgicna dusevna putovanja :*

    ReplyDelete
  5. sandra, napisala si moje mišljenje 100%. kuća je zaista živo biće, raste sa svojim vlasnicima, kroz generacije. neke dožive lijepa, a neke i loša iskustva. ali, svaka zna da je bar u nekom momentu bila voljena.

    ReplyDelete
  6. Divno je kada mozes da napises sve te lepe reci o kuci.Ja sam imala kucu koja je bila moj svet .Ali,ostavila sam je i nisam se ni okrenula vise."kako si mogla takvu kucu da ostavis,pitala me je jedna koleginica?-Zato sto u dva metra sa metar kucu ne mogu da ponesem ali sa ovog sveta mogu da odem sa punim srcem ljubavi ,srece i lepih uspomena."Zato,za mene je kuca tamo gde mi je DOM.Tebi je tvoja kuca i dom i to je fenomenalno.Ja sada imam drugi dom u kome sam srecna.Pozdrav draga Sandra:))

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala,razumela si da je ova kuća nešto što seća na lepe dane..Zato je i volim

      Delete
  7. Vrlo emotivan i posebno lijep post!

    ReplyDelete
  8. VAU! Super si to napisala. Svaka riječ na svome mjestu. Divan poklon kući i predivne fotke. Hvala.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts