Heart of glass



Mlada devojka ide ulicom. Prošetala, pa usput kupila neke sitnice. Priča mobilnim telefonom s drugaricom i dogovara zajedničku kafu narednih dana. 
Na samom ulazu u svoje dvorište završava razgovor i sreće komšinicu.

- Dobar dan, kaže joj.

- Oooo...pa gde si ti, mlada komšinice, na viđam te u poslednje vreme...kako je kod kuće, jeste li zdravi? Nema vas...kao da ste u zemlju propali... 
Kako ljubav? Je l' to s momkom pričaš? Ako, ako, i treba. Mlada si, lepa si, školovana. Zaposlena. Je l primate platu redovno? A, da, čula sam onomad na vestima da primate... A je l' znaš da kuvaš?

- Hvala na pitanju... dobro smo...svi smo dobro.

- Ma znam ja da ste dobro, nego šta ima novo? Je l ima nešto na ljubavnom planu? Hoće li to veselje uskoro?

- Pa neće baš skoro, ne brinite, čuće se već...ne žurim ja s tim.

- Ma ne brinem ja, al' ti roditelji brinu... Svako ima neku muku, pa nemoj još i ti da ih sekiraš...Mislim, ne pričaju oni ništa, al' vidim ja da brinu...posmatram ih...znam kako je. 
Ako neko zna, ja znam! (lupnu se dlanom po grudima) Dok nisam onog mog oženila, kamen mi je poras'o u stomaku. Mislila sam da nikad neće, ali hvala Gospodu (krsti se)...oženio se pre tridesete...
Požuri ti, ne biraj mnogo, godine prolaze, nađi nešto, bilo šta, što da budeš sama pod stare dane...
Je l znaš onu moju priju iz Svilajnca...ma znaš je...ona što mi dolazi svake godine na slavu i što ti je kao maloj kupovala lizalo uvek kad te sretne na ulici...E, ona ti je tako birala, birala pa ostala baba-devojka. Uvek je ja grdim zbog toga, ne mogu to da prežalim, ne mogu da oprostim...I roditelji joj odoše na onaj svet pre vremena...samo zbog brige koju im je priredila...a bili su tako divni ljudi...
Eto, nema je nešto u poslednje vreme, čak ni telefonom da se javi...Znaš, malo se i uobrazila od kad je počela da predaje u ekonomskoj školi...Pih...Videću je kad ostari sama.

- Drago mi je što sam vas videla, komšinice...ja sad moram da požurim...

- Hajde pozdravi majku i kaži joj da ne brine, udaćemo mi tebe...ne zvala se ja ja. Dođite nekad na kafu...
Je li, je l' si to mandarine kupila. Narandže??? Tih, što su sitneeee...
Znaš gde da odeš da kupiš lepe, krupne?  Na ćošku, iza pijace. Po pedeset dinara ih cene. Hoćeš ja da ti kuuupim suuutra....(već skoro viče, jer devojka odmiče ka ulaznim vratima kuće).




Obzir, kultura, nekultura...radoznalost, radoznalost, radoznalost. Radoznalost.
U jednom razgovoru se juče nametnula ova tema. Ustvari, svakodnevno bi za takve diskusije bilo materijala i povoda....samo da smo dokoniji.
Ništa to novo nije, reći će neko. 
Uvek je toga bilo. I uvek će biti.
Onih dovoljno iskusnih, informisanih, uvek za korak pametnijih. Upoznatih sa svim i svačim. Sa običajima, navikama i ljudima. 
Čak i mestima na kojima nikad nisu bili. Ali znaju o njima...skoro sve. 
Uvek će ih biti da mudruju, filozofiraju, podučavaju...gde god se nađu. 
Čini mi se da tim lovcima na greške u svetu koji ih okružuje, večitim pravednicima i poštenjačinama, prorocima, nikad ne padne na pamet da tom svojom preteranom brigom povređuju. 
Narušavaju i ugrožavaju kakav takav spokoj i mir za koji se svakodnevno, svi mi, žestoko borimo...svako u svom malom svetu. 
I na svoj način. 

Da li je primereno zalaziti u tuđe živote ako nismo pozvani na tu zabavu?
Da li se to ispod brige, razumevanja, milosrđa sakrila radoznalost za sve i svašta? Za odgovor na večitu dilemu: da nije sučajno drugima bolje nego nama?
Da li smo im mi, sa našim slabim i bolnim tačkama potrebni za podgrevanje sopstvene superiornosti...

Da li je našim osećanjima mesto na poslužavniku?
Da li ljudi znaju pravu vrednost tišine?
Da li nam prija baš svako ćaskanje? 
Ko su nam prijatelji?
Šta je pristojnost?
Jesmo li pristojni?
Svi. Čak i mi što ovo ''naglas'' izgovaramo.
Pitam se. Jer moram. Za svaki slučaj....

Jer onaj dijalog na početku posta nije iz filma. 
Nije ni iz knjige. 
Nije iz prošlosti. 
On je vođen u jednoj od naših ulica. Pre nekoliko dana.











Comments

  1. Tako divno si opisala događaj,
    potpuno se slažem s tobom
    svak od nas ima svoj život za koga treba brinuti,
    a drugi ako jim ne možeš da jim pomogneš,
    ostavi jih na miru
    dobar post-ljepi dan
    pozdrav Tamara (nadam se da sam sve zapisala pravo)

    ReplyDelete
  2. Mnogo mi se svideo post, mislim da je svako od nas u nekom trenutku doziveo ovakav razgovor... Pozdrav!

    ReplyDelete
  3. e da draga moja borim se sa takvima svaki dan i stvarno ne nalazim smisla u toj radoznalosti, više bih rekla ljubomori, jer ako sama ne zalazim u nečije stvari i ne ispitujem, ne kužim kakvo pravo imaju oni da njuškaju po mojim stvarima ako ja to izričito nisam ni tražila..
    Ne imajući povjerenja u njih jednostavno želim da se maknem ali što više odmićem oni sve više primiću kao krpelji, i valjda im je krivo kad neželim o nekim stvarima da razgovaram nego okrenem na neku drugu temu..
    Ma neznam što da ti kažem, prihvaćam sve sa osmijehom i čudim im se i dalje kako mogu biti tako uporni, al et pun ih je svijet..
    Idem nešto da radim da smirujem živce.. lp

    ReplyDelete
  4. Ne znam, kako, da kažem ali hvala bogu za ovakve komšinice. Znam, da nikome ne prija radoznalost, ali u vremenima u kakvim živimo sve ide takvim putem, da niko s nikome ne priča, niko nezna svoje komšije, svako u svoj telefon i žuri dalje. Nemamo vremena za djecu, za starije, kamoli za sebe. Samo - spavaj, radi, čuti, jedi, kako kaže jedna stara dobra pjesma...Nekada je djecu ulica čuvala. Bake na prozoru i pred kučo, sve su vidjele, sve znale. Danas djecu ulica uništava. Svako se briga za sebe.
    E, mogla bi još o tome ali se i u nečem slažem s tobom, nije pristojno umješavati se u živote drugih. Ali mi se nekako čini, da nema veze. Neka pričaju, to je njihov problem, ja ču da živim po svome.

    ReplyDelete
  5. :))))Mozemo zaista svakosnevno da sretnemo mnostvo ovakvih primera,ja licno ne volim tu radoznalost i mudrovanje,zamisli ona to vidi,ne mora niko nista da joj kaze,zasigurno je da nema preca posla.To je ono kad zaustis da nesto kazes,a nju i ne zanima,samo tera sa svojim pitanjima i konstatacijama :)Najbolje je izbegavati :)))Mogu odmah da navedem bar dve ovakve iz mog okruzenja ...muce i nju neke muke...

    ReplyDelete
  6. Ovde gde ja živim vlada otuđenost. Nedostaju mi druženja sa komšijama. Nema ni te nepristojne radoznalosti, ali dobro znam kako to izgleda.
    Naravno da mi se ne dopadaju takvi postupci, ali ih ja ne doživljavam. Nepristojnost se ovde kao i svuda ispoljava na druge načine, najočitije, bacanje đubreta na sve strane.

    ReplyDelete
  7. "Da li je primereno zalaziti u tuđe živote ako nismo pozvani na tu zabavu?"
    - NE !!!
    "Da li se to ispod brige, razumevanja, milosrđa sakrila radoznalost za sve i svašta? Za odgovor na večitu dilemu: da nije sučajno drugima bolje nego nama? "
    - DA !
    "Da li smo im mi, sa našim slabim i bolnim tačkama potrebni za podgrevanje sopstvene superiornosti..."
    - DA!
    "Da li je našim osećanjima mesto na poslužavniku?"
    - NE !
    "Da li ljudi znaju pravu vrednost tišine?"
    - NE!
    "Da li nam prija baš svako ćaskanje? "
    - NE!
    "Ko su nam prijatelji?"
    - Oni sa kojima uživamo i u tišini.
    "Šta je pristojnost?"
    - Poštovanje !
    "Jesmo li pristojni?"
    - Sve do momenta dok poštujemo intimu, ličnost, život i dela drugih !

    "Svi. Čak i mi što ovo ''naglas'' izgovaramo.
    Pitam se. Jer moram. Za svaki slučaj...."
    - I ja moram da odgovorim na pitanja kada me pitaju. Do tada....trudim se da ĆUTIM ;)

    ReplyDelete
  8. Šta još da dodam? Ništa. Sve sam to prošla. Smešno mi je, šta da kažem, ali nije uvek bilo tako.

    ReplyDelete
  9. Joooj :( Ovo mi se nije desavalo u porodici i komsiluku (iako se dugo nisam udavala, i to uradih posle 30e :) ), ali sam redovno bila zrtva na poslu ili kod rodjaka koje dodju iz malih sredina. Strasno je kako takvi ljudi misle da cine nesto dobro za tebe i da brinu, a u stvari je upravo suprotno. Povredjuju te onda kada ti to najmanje treba. Secam se jednom da sam vece pre dolaska jedne rodjake bas bila jako povredjena od jednog momka, i stvarno sam ja sve uradila sto sam mogla po pitanju njega, a ona ce: znas kako kazu - izbirac naidje na otirac! Pa mislim stvarno - hit me when I`m down!

    ReplyDelete
  10. Nista to Sandra nije novo.Imali smo mi u komšiluku jednu baba Andju koja je SVE morala da vidi i da zna.Da svakog isprati i doceka.Tajna sluzba je mogla da je zaposli.Ma azurnija je bila od onih sto u tim službama primaju platu.A onda kako su nam ženska deca rasla i dolazila u one predpubertetske godine -10-11 kad sve pocinje da ih iz kuce zanima ,mi smo svu tu nasu tada radoznalu zensku decu zvali,u tim situacijama.njenim imenom . Deca su znala sve price iz naseg detinjstva ,pa i tu o baba Andji.Ona nam beše sinonim za nekulturu.I tako decu učiš od malena,šta valja a šta ne..Sve se stice u porodici.Ali i u zemlji ,ako ćemo šire,gde je žuta štampa najčitanija,gde knjige pišu popularne glupčice I sebe nazivaju književnicama,( a jedan MOMO Kapor,se predstavljao kao novinar jer je smatrao sebe nedostojnog da kaže da je književnik)gde je kultura u zapećku,ništa bolje nećemo ni čuti ni videti.I još nešto,jako bitno.Možda nije direktno vezano za temu posta ali i jeste- u zemlji gde se naša deca iz Biblioteke "stide" da kažu u školi da su dobili nagradu Svetog Save za najbolje čitaoce za proteklu godinu,da ih ne bi ismejavali da su štreberi a prosvetni radnici ih gledali sa sumljom -dal je stvarno to istina.
    Joj Sandra,nemoj molim te..pisala bih do sutra.

    ReplyDelete
  11. a meni je takva situacija baš zabavna!

    kako je kod kuće, jeste li zdravi? Nema vas...kao da ste u zemlju propali...
    - Pa, evo, taman smo se vratili iz Pariza, bili smo na produženom vikendu, znate.

    Kako ljubav? Je l' to s momkom pričaš?
    - Ma, ne. Imam novog direktora, mlad, zgodan do bola.

    Mlada si, lepa si, školovana. Zaposlena. Je l primate platu redovno? A, da, čula sam onomad na vestima da primate...
    - Neeego! S plaćom sam više nego zadovoljna, skoro 1000 eura mjesečno, ne mogu se požaliti.

    A je l' znaš da kuvaš?
    - Da kuvam? Nisam luda! Svaki dan ili jedem vani ili naručim dostavom. Pa tko još ima vremena kuhati? Imam ja pametnijeg posla!


    Je l ima nešto na ljubavnom planu? Hoće li to veselje uskoro?
    - Bojim se da neće. Odlučili samo živjeti u divljem braku. Znate, mislila sam se ja idati, ali se onda mislim što bi se udavala kad ovako mogu naći nekog novog ako mi ovaj dosadi.
    ,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

    Ja živim u maloj sredini i to me nikad nije sprječavalo u ničemu. Srela sam se puno puta sa ovakvim temama, ali nikad mi nije bilo neugodno zabaviti se na njihov račun. da se razumijemo, nisam nikad bila bezobrazna, nikad odbrusila, samo prihvatim igru i dobro se nasmijem.

    A kad me zovu oni iz telemarketinga i hoće nešto prodati ja ih pitam bi li oni kupili vina ili rakije ili maslinovog ulja - brzo se razgovor prekine :)
    A kad prodaju medicinske stvari, obavezno kažem da imam 22 godine, muž mi ima 23, imam dijete od 3 mjeseca i nema nikog starijeg od nas u kući.
    I to je to. bez nervoze, bez stresa :)

    ReplyDelete
  12. Da...sve to treba prihvatiti sa osmehom jer drugačije i ne može, ili nema efekta...Vidim da se uglavnom slažemo u vezi mere koju moramo imati u odnosima s ljudima, i koju isto tako očekujemo za uzvrat...
    Htela sam ovim postom da se i sama preispitam...da li možda grešim, da li sam preterano zatvorena, nedruštvena i srasla sa jednim novim otuđenim svetom...
    Ali sam takođe želela i da na ovaj način podržim mlade ljude koji se danas često osete izgubljeno i zbunjeno u svetu koji ima samo očekivanja za njih, a vrlo malo sigurnosti može da im pruži...
    Hvala vam što ste obratile pažnju na ovaj tekst..<3

    ReplyDelete
  13. Mislim, da svi mi znamo takve razgovore. Za mene su to ljudi, koji pričaju sami sa sobom, postave si pitanje na kojeg sami odgovore :-) Mi, stariji, možemo tome da se nasmijemo, ali djeca (iako odrasla) su zbunjena, kad jim se "dogodi" ovakav razgovor.

    ReplyDelete
  14. Radoznalost me izludjuje-posebno na poslu! Kako se ja ne pitamo sto je ona stala s onom ili s onim, sto je ona kupila kola, stan...a gde ona ide i s kim? Ja sam brate toga rasterecena. A zna se - Radoznalost je ubila macku, tako da ce, valjda, sve doci na svoje. Pristojni ljudi ne pitaju "radoznala" pitanja, to je moj pojam za pristojnost i kulturu.

    ReplyDelete
  15. Baš dobro da si zabilježila tu malu (ne)zgodu, moram priznati pomalo mi je smiješna ta godspođa, sigurno je jako nezadovoljna pa je takva...ili jako ljubomorna...ima takvih ljudi puno...sve više zapravo...to kao da je postala nekakva zaraza od koje se moramo dobro čuvati da i mi s vremenom ne postanemo čangrizavi radoznalci, sveznalice, djelitelji savjeta...baš zaraza...

    ReplyDelete
  16. mene je ovo nekako razvedrilo i podsjetilo na stara vremena. svaka zgraga i svaka mahala je imala jednu ovakvu. one su bile sastavni dio svakog komšiluka.

    ja ne shvatam ovo kao neko veliko zadiranje u privatnost ili nešto slično. jednostavno ima takvih likova, da ne pričaju to pričali bi nešto drugo, oni u stvari i ne očekuju neki konkretan odgovor, njima je samo da oni nešto melju pa šta god. na to samo klimaš glavom i čekaš priliku da šmugneš :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts