Marija - epizoda osamstosedamdesetdeveta



A zovem je nedeljama: 
-Dođi malo za vikend. 
-Ne mogu.
-Ajde sledeće nedelje.
-Ne mogu ni sledeće.
-Doooođi. Ajde sutra, ajde sad, aaaaajde.
-Radim, bre.
-Kad će Bane da dođe? (to se mužić dosetio. kaže, kad dečko dođe, videćemo i nju...)
-Neće ni on uskoro.
-Pu.

I tako ja često krećem u napad, ona se otima i brani stoički. Dobro, ja nisam potpuno nerazumna, ali moram da pokušavam. 


Juče mi je stigao paket. Pošiljalac Marija.
Lep, skladno ukomponovanog sadržaja plavičasto smeđih nijansi, sa sve naočarima koje već duže vreme merkam ali ne kupujem jer nisu prioritetne. 
Sve to upakovano u lepu napravljenu kutiju sa slikom Lady Di. 
Marija zna koliko volim Lady Di a prezirem Čarlsa. Zato što je onakav, izrezbareno drven i zato što... Drven je brate i nema dalje. Ne možeš da budeš drven sa ženom takvih očiju, ma koliki da si princ.



Malo sam u poslednje vreme zanemarila svoje očajavanje zbog saznanja da je Marija izgleda zauvek porasla i otišla od kuće... Očajavanje uvijeno u nonšalanciju, koje prilično lepo negujem, pišući o tome i ovde, između recepata. 
Mada, nikad se ne zna... muž i ja povremeno pokušavamo da smislimo kako da ih (nju i momka) onako mučki uvijeno, namamimo nazad. Barem da češće dolaze. 
Sednemo tako i mozgamo da li da igramo na kartu pripadnosti rodnoj grudi ili na visoke cene kirije u Beogradu ili pak na pogled na ova naša zelena brda i koliko-toliko čistiji vazduh za odrastanje dece, kad deca dođu na red, naravno. 
Jao, gde ja odoh sad..

U međuvremenu se družimo malo telefonski, malo onlajn pa i putem časopisa. Putem časopisa je uglavnom između redova, a i ovako. 
Jednu od većih želja je sebi ispunila. 
Elle. 
O sreće, o radosti. Volela je i želela da radi to što sada radi.

Da se sad ovde ne lažemo i ne glumimo. Mi u kući kad se nešto lepo sazna i desi znamo da uz glasnu vrisku sa sve rukama u vis odreagujemo na dešavanje. 
To kad kažem mi, mislim na sebe, naravno. Da se ogradim od ovih što se ni slučajno ne svrstavaju u divljake ;)



Nedavni broj bio je s nestrplenjem iščekivan zbog ove naslovne strane. 
Ali smo tu naslovnu u prvi mah s čuđenjem osmotrili. Onda smo je dugo zagledali, rotirali časopis, rotirali glave levo i desno, ne bismo li rastumačili tekst oko manekenke. 
Tekst je napisan meni dobro poznatim rukopisom.. ali opet bezuspešno. 
Moje intenzivno praćenje aktuelne muzike prestalo je negde '99. Od tad se uglavom vraćam unazad, sa povremenim izletima u sadašnjost.

Znam i da sam u okviru naslovne prvo spazila reči "zbogom podočnjaci".

I ne čudi me mnogo što Marija uživa baš u ovoj vrsti posla. Neke stare sveske mi se povremeno nađu na putu kad tražim nešto po fijokama. Nedavno sam našla jednu ovakvog sadržaja:


(Polje. Znate šta je najlepše? Najlepše je polje. Tamo se igram do mile volje)

Više nego ikad ranije čitam o modi i listam sve te primamljive šarene strane zbog kojih nikad ranije nisam preterano uzdisala. Sviđa mi se pomisao da neke nove klinke sa istim žarom kao ona nekad, prelistavaju te stranice i sanjaju sjajne snove od kojih će sigurna sam, mnogi da se ostvare. 
Baš kao što su i neki njeni.

Raduje me što voli sve te ljude sa kojima sarađuje i jer joj je osmeh na licu kad priča o poslu. 

Eto, ovaj časopis je tako ušao u naš porodični svet na posebniji način od svih drugih časopisa.  
Osim mene, moja tetka je postala najzainteresovanija šta sve to oni tamo pišu. Uredno ide na kiosk po svoj primerak novog broja. Nek nas ne zavarava odevni stil koji tetka "fura". Prati fotografe, umetnike, gde i kad snimaju i izlažu. Zna koje su aktuelne manekenke. Malo brka imena, doduše.. Klistal je za nju Kristina, Žaklina  ili Elizabeta. Ali, uglavnom pogađa.. 
To sve čujem onda kad se sa mojim svekrom nađe kod nas na nekom porodičnom okupljanju pa diskutuje i rezimira sadržaj prethodnog broja. Deda je doduše više upućen na stranice umetničkog ili kulturnog sadržaja ili komentarisanje pravca u kome ide muška moda. Poređenja su, naravno, uvek sa modom iz pedesetih i šezdesetih godina.
Ja sam tu zaostala negde kod Sindi i meni omiljene Tarlingtonove i sa zadovoljstvom ih gledam kako stare kao neko dobro vino.


I kao što već rekoh, paketić, lep ko bombona. Onako da mi je žao da bilo šta od svega počnem da koristim. Ali to je tako uvek dok je sveže, dok se ne naviknem na saznanje da ono nešto tajno priželjkivano iz izloga imam u svojim rukama. 
Sutra krećem sa nekim novim kuhinjskim akcijama. 
A naočari već sad nosim i vidim.. nešto mi ovde mnogo mračno...

Znate zašto mi je Marija naročito dragocena?

Zato jer je ona uvek više od bilo koga na svetu verovala u mene i dalje to uporno radi.





Evo, too much love will kill you, Sandra..

* * *

Srećna sam zbog ovih poklona, ali opet da pitam za svaki slučaj: Kad ćeš da dođeš?





Comments

  1. Čestitam kevo! Na Mariji, na časopisu, na poklonu, na emociji. I nemoj da si takva, što ne dođeš keva, zapucaj na vikend u BG, kako zbog nje tako i zbog sebe.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ajde molim te i dalje da me zoveš keva. mnogo mi se sviđa. i hvala :)

      Delete
  2. Jaooj, vas dve. To samo izmedju majke i cere moze tako <3

    ReplyDelete
  3. suza u oku. sve mi je -kristal- jasno

    ReplyDelete
  4. Osječam isto, ko ti, ali ne znam tako dobro napisati....
    Čestitke tvojoj Mariji. Samo rijetki mogu da žive svoje snove.

    ReplyDelete
  5. Ovaj ti je najbolji do sada :P!
    p.s. Dolazim za novu godinu :)) <3

    ReplyDelete
  6. Eto ti sad... Lad su mali, jedva čekamo da porastu. Da prohodaju-biće nam lakše, da progovore-biće nam lakše, da pođu u školu-biće nam lakše, da se osamostale-biće nam lakše... U jednom momentu shvatiš da ti možda i nije toliko lakše.
    Imaš ćerku kojom treba da se ponosiš i da, zaista, dižeš galamu, veruj mi, a što se dolaska tiče-doći će. A i tu je, čim misli na tebe.
    Mi često zaboravimo da smo bili u njihovim godinama i kako smo se mi ponašali i razmišljali, s tim što oni imaju priliku da se pokažu na svim poljima, mnogo više nego što smo ih imali mi i to ne treba propustiti. Uživaj u poklonima i budi ponosna i srećna!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nataša, svaka ti čast što si mi rekla ;))) Ne, tvarno, apsolutno si u pravu sa svim u vezi. Roditeljske drame dođu i prođu, na sreću kratko traju jer smo ipak razumni za toliko da deci prepustimo da žive sopstveni život i snove. :*

      Delete
  7. Kako divno a i tužno u istom trenu
    sretna sam za tvoju kčer i nadam se, da če skoro doći kuči
    život je ...
    a dok je u porodici ljubav imate sve
    ništa ne može da vas razdvoji
    pozzz Tamara
    sve dobro

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nadam se i ja, ali znaš za izreku 'ako neće Muhamed bregu..' ;))) Hvala i sve najbolje takođe :*

      Delete
  8. jao draga moja .... puno pitanja a djeca ne shvacaju da nas uvjek nesto brine .....
    ali ipak jim sve zelimo ono stvarno najbolje:)))
    i opet neznas kad ce doci?!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ne znam Vesna.. ali nema ni veze. Zabaviću se i bez nje :)))))

      Delete
  9. :) Kako li ću ja sa mojim sinom kad odraste?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ne misli uopšte unapred i samo uživaj, uživaj i uživaj s njim <3

      Delete
  10. Natera mi suze na oči, oog kasnog jutra koje najavljuje jesen. Diiiiivan tekst.
    I sve čestitke- obema!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, Negoslava, u moje i njeno ime :)

      Delete

Post a Comment

Popular Posts