Šta mi smrdi u čistoj kući




Prvi dan decembra i evo mene nazad. 
A novembar je bio ispunjen, šaren i sunčan. Mirisao je na svadbe i kolače. Nakupilo se tu prilično fotki za neki naredni post. I recepata..

Nego mi nešto danas pade na pamet..

Ja baš često ovde spominjem čišćenje i glancanje kuće. Dosada živa. Malo-malo pa se spremam da čistim, onda odlažem čišćenje jer me mrzi, zatim neću danas jer sam baš tako rešila, pa uporno smišljam razna alternativna životna zadovoljstva umesto čiste kuće/stana... 
Rek'o bi neko- ova je Sandra prava čistunica. Stan joj blista, beli se i miriše sve na Pronto i Ariel. 
Eh, kad bi se zezali.. 

Znamo se već dugo ovde, pa su vam dobro poznate moje psiho-faze "kakav radosan dan, život je lep i ptice divno pevaju.."  i "danas ću da gledam u Sunce ne bih li upila malo njegove energije i ne ukokala nekoga"
I zna se otprilike kako danas funkcioniše mozak jedne prosečne žene, prosečnih godina sa natprosečnim interesovanjem za sve i svašta u vreme svakojakih izazova. 
Nema se danas vremena za besprekorno čist dom, ljudi. Jednostavno nema.
Suviše je inspiracije, mašte i zanimljivih ljudi svuda oko nas.




I šta je uopšte to besprekorno? 
Rekla bih da je besprekorno pomalo i dosadno. Demode, u svakom slučaju.

A nije uvek bilo tako. 
Sećam se ko juče.. deca sitna, živahna, ja mlada i blesava. Celodnevno neko jurcanje, donošenje, odnošenje, stvaranje, seljenje, odlaženje, dolaženje, udovoljavanje, prilagođavanje.. i razna čuda još. Međutim, čim padne noć i svi u krevete svoje odu, ja se latim usisivača, krpice i prahera, naravno. 
Nije paučina imala šanse kod mene. Redom kupi, briši, zavlači se, provlači se, hukći ko parobrod.. udešavaj, razmeštaj.. ne bi li nas sve zajedno ujutru sačekao besprekoran red za besprekoran novi dan. Sa sve cvećem u vazi.
Dugo me držala ta ideja o savršenom novom danu u savršeno sređenom stanu.
Dobro, da se ne lažemo sad, godi ono kad vam kažu, kaaako ti je lepo ovde.. al što je čisto, nemam reči.. pa kako stižeš sve pored male dece.. Uši neprimetno rastu (mozga nigde) a ja samo nonšalantno kažem: ma čini ti se, baš sam zapustila sve ovih dana, moraću neku generalku, možda i krečenje.. jer ništa dok se ne okreči...
Nisam ja to tada skroz folirala. Samo delimično. Mislila sam na sve one, samo meni vidljive, prašine, mrvice, fleke i nečistoće koje nikog drugog nisu zanimale.
Činilo se tada da sam skoro dostigla higijensko zadovoljstvo žene iz reklame za CilitBang. One nasmejane žene, blistave kose i osmeha u snežno beloj bluzi. 
A nisam.
Bila sam neispavana, nervozna, džangrizava, spremna da otrovnu strelu usmerim ka svakom ko sedne i naruši savršeno zategnut prekrivač preko kauča u dnevnoj.
Da i ne spominjem pišače koji moraju u WC čim ga očistim. Istog tog momenta. Kao da sam zviznula u pištaljku i uzviknula: Čisto! Navalite!
Evo, čini mi se da čujem glas ispred vrata WC-a: Je l može da se uđe? Hoće li to skoro? 
Ja unutra stojim zajapurena i nakostršena, s krpom u ruci. Gledam onaj čist i još vlažan pod, pa gledam kroz ona vrata i želim samo da podignem jednu ruku i sa sve onom krpom odletim na Kripton.
Pa nije džaba jedna starija žena iz kraja s nožem čekala ispred kupatila svoje muške ukućane. Tako se barem priča.. Pa ti probaj da promašiš.

Shvatih konačno jednog dana da mnogo mora da se rmba, i to sve ukrug, pa naokolo i neprestano, da bi se stvorio uvek sređen dom. Naročito kad je jasno da od četvoro ukućana samo jedan, tj. jedna čisti.
Maštala sam o domu kao što su oni iz časopisa. Zanosila se da su realni.
Sanjala sam te svetle i skroz opuštene dnevne sobe udobnih fotelja. Bila sam u cvetnoj, ubrzo zatim i pastelnoj, pa crvenoj, kao i vintidž fazi. 
Pokušavala sam da u svoj krš od terase preslikam bar delić tih šarmantnih balkončića na kojima se uvek nešto simpatično dešava... a cveće cveta kao ludo.
Da, ovako je to trebalo da izgleda...





( slike su sa interneta i mnogo mi se sviđaju)


A znate da sam jednom u 2 noću zaspala na podu posle čišćenja. Nešto sam se blago ukočila, valjda od višečasovnog potezanja i cimanja. Nešto sam razmeštala, sećam se. 
Rešim nakon svega da uradim nekoliko vežbica za leđa. Stavim na pod prostirku, legnem i zaspim.


Ali to je sve bilo i prošlo.. i sve mi se nešto čini da neće više da se ponavlja. Hvala Bogu.
Je l tako isto i vi?
Vreme je došlo da duge večeri iskoristimo za šetnje, da iščitamo sve one nepročitane knjige i odgledamo sve te divne ljubavne drame, slušamo muziku koja nam se sviđa i smejemo se ovde zajedno do kasno u noć. 
Ovo poslednje me najviše raduje.



Comments

  1. Mene su uvijek fascinirale fotografije spavaćih soba - kreveti zategnuti, posteljina koordinirana sa zavjesama, ukrasni jastučići, na noćnom ormariću knjige, neka skulptura, tegla sa cvijećem čak... Nigdje robe od jučer, djece što se valjaju po postelji, zemlja svugdje od prevrnute tegle jer je netko nešto zafrljekao ili je mačka opet ušla, krhotine razbijene lampe. A o prašini na knjigama koje čekaju da budu pročitane, da ni ne pričam...

    ReplyDelete
  2. meni, kad gledam prekrasne slike interijera, uglavnom pada na pamet kako na tim slikama ne vidim da netko tamo živi. a treba mi potvrda života u nekom prostoru.
    ne reagiram na prašinu i paučinu i išla bih najrađe okolo i govorila ljudima da to nije način za provođenje života.

    ReplyDelete
  3. Sve si u pravi, ista sam takva i ja bila (doduše nisam još skroz izlečena, ali radim na tome...) Zapravo sve je to normalno, jer mislim da svi mi stremimo savršenstvu, to nam je negde u nekom kodu zabeleženo i teško se briše. Ali, sa godinama naučimo da usporimo, razmišljamo dublje i šire i shvatimo gde je to savršenstvo koje smo tražile na izglancanim ogledalima, blistavim podovima i perfektno aranžiranim dnevnim sobama. Nađemo ga na sasvim neočekivanom mestu, ušuškane ispod toplog ćebeta sa nogama podignutim na krilo voljenog čoveka, sa šoljom kafe i dobrom knjigom. Taj jedan trenutak kada osetimo potpunu sreću (ničim izazvano) postaje to savršenstvo koje smo tražile toliko dugo.

    ReplyDelete
  4. draga moja ja jako volim da je kao iz kutije:))))
    vise puta kad sve ocistim i sredim , sjedem na fotelj i kazem jao koja sam gospodja i sudoper mi pere hihih
    evo kako se radujem malim stvarim:)))
    ali polako se i privikujem da nije sve u tome da ima i drugih vaznijih stvari.......recimo familija i prijatelji .......

    ReplyDelete
  5. Bila sam nekad luda i mlada, kao i ti...sada sam starija i pametnija, doduše ne pametnijy, samo drugačije gledam na život, ali i dalje mora sve da bude na svom mestu, čisto i uredno samo što ovog puta više ništa ne radim sama, sve poslove delimo, nema muških i ženskih poslova, ako muž pegla, ja čistim luster ili obrnuto..kod nas je lako biti sve na svom mestu i čisto,jer nas je samo dvoje u kući i svako počisti ili obriše iza sebe i imamo puno slobodnog vremena..Pozdrav, draga Sandra.

    ReplyDelete
  6. Ko da čitam priču svog života. :-) A toliko je vrednijih stvari u životu nego pauk u kutu i prah na televiziji! Ništa ne fali ni vešu, ako nije uvjek speglan i složen u ormaru :-)) Sreća, što sam i ja do tog stupnja stigla na vreme. :-)) Bravo Sandra, i hvala ti!

    ReplyDelete
  7. Hvala Vam na ovom tekstu, dosao je u pravom momentu za mene! Em sam se od srce nasmejala i smejala, em ste mi otvorili oci! Moja deca su jos bas mala, a zivimo u malom stanu tako da je haos i kada je sve sredjeno a kamoli kada nije. Za kupatilo ste apsolutno u pravu, cak sam muzu skoro rekla da ako misli da ostanemo u braku meni treba samo moje kupatilo i soba za lom. To je ona soba gde stoji sve zivo, od vesa za peglanje, igracaka, uredjaja i td. Raspisah se ja😄.
    U svakom slucaju, hvala!

    ReplyDelete
  8. Hvala Vam na ovom tekstu, dosao je u pravom momentu za mene! Em sam se od srce nasmejala i smejala, em ste mi otvorili oci! Moja deca su jos bas mala, a zivimo u malom stanu tako da je haos i kada je sve sredjeno a kamoli kada nije. Za kupatilo ste apsolutno u pravu, cak sam muzu skoro rekla da ako misli da ostanemo u braku meni treba samo moje kupatilo i soba za lom. To je ona soba gde stoji sve zivo, od vesa za peglanje, igracaka, uredjaja i td. Raspisah se ja😄.
    U svakom slucaju, hvala!

    ReplyDelete
  9. Saglasna u potpunosti.Nije bog džabe dao da u stsarijim godinama ne vidimo lepo,pa onda i prašinu ne vidimo,da ne čujemo lepo pa onda i ono što nam se ne sviđa ne čujemo.I saznanje da ništa ne moram jer sam se "namorala".I to je ekstra osećaj.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts