As cool as mother



Nekim danima sam kao opsednuta njom. To je obično tako kad se vratim iz posete pa me sačekaju prazne sobe i uvek iznova šokantno saznanje da su deca najstvarnije otišla od kuće zato što su porasla.


I nijedan prljavi prozor u mojoj kući više nikad izgleda ne može i neće da me uznemiri kao onaj njen. Ne zato što sam ja (ili nedajbože ona) neka čistunica, nego jednostavno valjda dođe tako vreme kad su i ti njihovi prljavi prozori važniji i kad za njih imaš svu potrebnu volju i vreme, svu energiju ovog sveta. 
Iako je dijalog sledeći: Ne pipaj prozore. Čas ću. Bolje namaži te nokte. E zabole me. Stavi bar rukavice. Gotovo. 
Iako moji prozori mesecima plaču Operi nas. E stvarno ne mogu sad.


I ti moji prozori iza zavesa ima da ćute i čekaju koliko god da je potrebno. Moja kuća je u zadnje vreme prilično instagramibilna. To znači da začas od totalnog haosa, metodama kao što su zabašurivanje, nagužvavanje, prekrivanje, navlačenje i razvlačenje krevetske posteljine gde joj nije mesto, rasipanje latica po notama i plivanje istih u lažnom šampanjcu (napisaću vam recept jednom) dobijamo jedan malo drugačiji i malo veći haos koji uslikan prikazuje totalnu bajku od životnog prostora. A kad je na slici tako, odmah mi je i ovako lakše. 
Na tome naravno ima da zahvalim njoj koja je Instagram i uvela u moj život kaleći me Sms porukama tipa: Da li se drogiraš, Briši, Briši, Daj mi šifru, Da li je metla najlepša stvar na tom moru, Briši, Uzmi (otmi) im kolače i slikaj ih ponovo.. itd.


A onda dođe period kad sam sama po sebi zabrinuta za sve i svašta a za nju naravno najviše iz mnogo opravdanih i neopravdanih razloga. Pa mi sve neke bezvezne stvari i situacije padaju na pamet. Na primer setila sam se nedavno da sam jedne davne zimske noći zaboravila da zatvorim prozor nakon uobičajenog luftiranja njene sobice. Bila je neka gadna minusna zima, februar valjda.. dete zaspalo. Imala je oko 6 godina, a ja mlada mama nakon svih zabavnih noćnih aktivnosti koje su uključivale dovođenje stana i sebe u neki red, povremene gimnastike i svega ostalog.. redovno bih dolazila kod nje u sobu, gasila lampu i otvarala prozor da uđe svež vazduh dok ja operem zube i krenem na spavanje. 
Sredim ja zube, lice, namažem kremu i izlupam se malo po obrazima i podbratku (jer sam pročitala da je to dobro za nas s podbratkom), odem u spavaću sobu i zaspim ko top. Usred noći se probudim ko oparena vrelom vodom. Sto me je znojeva oblilo istog momenta, otrčim do sobe i zaustavim disanje dok ulazim. Dete spava ko na klupi u parkiću.. Htela sam da umrem i celog tog dana je jednim okom pratila radi eventualnih neželjenih posledica kao što je kašalj, curenje nosa i slično. Sve je ipak blo u redu i tog i narednih dana a ja o toj svojoj traumi nikome ništa nisam pričala skoro 20 godina. Pa kad sam joj rekla.. da njoj je sve smešno. 


Smešno je što uopšte dajem savete tipa Tek si ozdravila, šta ćeš na planini da te produva vetar, sedi u toploj sobi i pij čaj..
Ej, ćao, pozdrav sa Jahorineee..


Malo me i čudi što se i sad u odraslom stanju baš fino slažemo s obzirom da smo prilično različite. Ja recimo verujem da nije nje, ja nikad u svom životu ne bih izbliza ni uživo videla taj mix Sex&thecity-ja i Lepotice i zveri u jednoj osobi.
Pretprošle godine sam tako boraveći u poseti kod brata poželela da je obradujem nekom interesantnom sitnicom kakve ja obično ne kupujem. Ja volim praktične stvari, ali ajde rekoh ovog puta da malo promenim da bude pravo iznenađenje. Koja devojka ne voli kozmetiku pa još ako je neka nesvakidašnja i lepo upakovana.. Verovala sam tada još da je kozmetika danas ista kao i kozmetika onog mog nekadašnjeg doba. Mislim, znala sam dobro da postoje i neke novozmišljene kategorije pored onih uobičajenih, krema za lice, krema za telo, nega očiju, nega kose, puderi, korektori.. I ja sam planirala da se držim tih osnovnih (sigurica) podela ne hajući mnogo za serume, preserume, podpudere, nadpudere i ostale začine za lepotu. Isto tako sam zaboravila i na to da svaki put doživim stres kad uđem u njeno kupatilo a treba slučajno da namažem kremu za lice a nemam kod sebe francuski rečnik.



Ušetah tako u neobičnu radnju kozmetike prilično tamnih boja enterijera gde se istog momenta predamnom stvorila devojka u kimonu sa malenom šoljicom čaja na malom poslužavniku. Uz osmeh mi je pružila taj čaj i pitala da li može da mi pomogne. Crna Sandra nema tebi pomoći kad ulaziš u sve redom radnje kao guska. 
Da li je pristojno odbiti taj čaj, da li i zašto nikog drugog u radnji nema da vidim da li još neko pije čaj, da li se svuda u Evropi u radnjama kozmetike pije čaj.. ja to tada ne saznadoh. Pošto mi očigledno nije bilo spasa, hrabro ja dohvatim onaj čajić (u stilu Žike Pavlovića) i kažem joj kako bih želela da kupim neki poklončić za ćerku. Oh, kako divno, reče mi devojka pa me istog trena upita i za omiljeni ćerkin ritual. Kako, molim? Ritual?? Pa nećemo valjda sad i da se vređamo.. mislim se. Razrogačim ja vrlo ljubazno svoje oči i naoštrim sva majčinska čula na nepoznate opasnosti koje počeše odjednom sa svih strana da nas vrebaju. Mene, prisutnu i nju, odsutnu. Počela sam valjda i da trepćem i da širim nozdrve kao uvek kad glumim presrećnost.. mozak počeo da mi se zakuvava a onaj topli čaj udario na obraze i u jezik. Počeh da zamuckujem kako nisam baš sigurna da li sam na pravom mestu, očima krenem da vrlo nenapadno po okolnoj ambalaži tražim neke naznake, teme ili poze iz Kamasutre ili ko zna čega sve još, smišljajući izgovor da se spašavam odatle kako znam. Rituals, Rituals, Rituals.. gde god pogledam.
Ma kakvi, ne bi me ona pustila tek tako da odem osim možda ako bih potrčala. Ima ona rešenje i za mene, reče mi. Donela mi je silne teglice sa kremama koje sam mirisala sa maleckih kašičica. Od svega me je samo jače zabolela glava je je poznata stvar da ja na pijaci najviše dve vrste sira mogu da probam pre nego što kupim. 
Izmešale mi se magnolije, bademi, bele orhideje, crne mušmule, zelene alge, plavi pesak iz pustinje, sovin nokat i labudova trepavica.. zatim mošusi, citrusi, trešnje, višnje, čokolade..
E to je taj miris, uzviknuh, taj je, baš taj!!


Ona je ovu ovakvu moju ličnost kakvu sad vidite i čitate izgrađivala uporno i s lakoćom. Ona je ustvari na kraju, kao i na početku, uvek u pravu. Ali ja spadam u kategoriju roditelja. 
Volela bih da sam uvek u pravu i ne priznajem lako kad nisam u pravu, a nisam puno puta.
Ne uspevam uopšte da se odbranim kad mi se penje na glavu, a penje mi se i dalje često.
Znam pouzdano i to da se ostvario moj dugogodišnji strah i da je počela da me laže. Jeste, sa onolikim brojem godina u dupetu, što bi rekla moja baba, laže.
Ja je lepo, ljudski, smsom pitam Jesi se vratila kući. Jesam, kaže. Pa kako si se tako rano vratila. Pa lepo, spavaj ženo i ne smaraj me.
Eto, je l vidite da je ovo očigledna laž u svrhu obostranog neuznemiravanja.


Međutim, ona voli meni da priča stvari. I ono što prećuti retroaktivno mi kaže. Ja se zgranem i kažem samo Pa ti nisi normalna i dobro da nisam znala za to tada. Eto, zato ću sve češće da živim u neznanju.
Nekad sam bila pametna. Nekad, baš davno. Nisam reagovala kao danas, nisam skakala i paranoisala..baš toliko. Taktično sam radila. I sve žive budalaštine koje su se dešavale pakovane su vredno u moj moždani hard disk koji ipak nije imao potrebne terabajte.
Bila sam ponosna što nosim titulu čuvara tajni. Bila sam svedok skoro svih euforičnih ideja, planova, holivudskuh scenarija kao i bolnih sletanja na Zemlju.
Ti tinejdžeri stvarno veruju da su odrasli i da ako nešto ne urade tada, nikad neće..




Suze i očaj jer sa 17 godina još nema dečka.
Izjavljivanje lubavi školskom drugu po principu Kad neće Muhamed bregu.. (od čega je meni lično bilo nekoliko dana muka).
Psihopatsko uhođenje jednog momka koji joj se sviđao i prilično verno iscrtavanje njegovog lika po svim blokovima, sveskama, notesima, biranim i nebiranim mestima. Iscrtavala je tu glavu gde god je stigla i bilo je po kući toga kao propagandnog materijala u nekoj stranci. Samo da sam htela mogla sam roditeljima tog deteta da ponudim po razumnoj ceni mnogobrojne rukom rađene portrete njihovog sina. 
E, majka ja sam se maločas konačno prvi put poljubila. E, ja sam baš tad stajala pored šporeta iznad šerpe sa džemom od kajsija koji sam tada prvi put pokušala da skuvam. Bio je 7. jul nešto iza ponoći. Nisam još dugo posle mogla da zaspim tražeći po folderima u svojoj glavi rešenje za novonastalu situaciju. Da, bila je to za mene tad situacija. Ujutru sam lepo poranila i da me neko sad pita zašto sam otišla u crkvu i upalila sveću ne bih znala da kažem.


To je sve tako bilo nekad. 
Sad odem kod nje, prozore mogu a ne moram da perem. Sačeka me mini bar, ajde jedno pićence za dobrodošlicu, ne mogu znaš da ne volim rakiju, ne budi prosta nije ovo rakija nego džin tonik, ajde baš kad je tonik.. drugi put dođem, ajde sad da probaš Baileys, nemog... dobro ajde samo malo.
Gospođo, pa vi pijete?
Mi? Ne.
Samo u izuzetnom društvu i posebnim prilikama kad na kraju obavezno dođemo i do zajedničkog zaključka: U koje smo mi sve budale jbt bile zaljubljene..
Pročitajte i
Marijine zdrave čokoladne bombice




Za otprilike 15 komada je potrebno
30g punomasnog kakaa
120g seckanih oraha
150g mekih iranskih urmi
čokolada za posipanje
Usitnite orahe i iz urmi izvadite koštice. Sve nabrojane sastojke sjedinite u kompaktnu masu, ostavite je u hladnjaku ili frižideru oko 30 minuta, pa nakon toga oblikujte bombice.
Na pari istopite crnu čokoladu sa malo putera i prelijte preko bombica.
Rashladite pre služenja







Comments

  1. Predivna priča realne mame!💓

    ReplyDelete
  2. Kud baš iranske urme!?☺ Što bi rekla moja pokojna majka 'Bez ćerke, teško majkama'. Lepa priča!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ne znam.. nisam ja smislila recept ;) Salim se, kaže ona da baš njih nalazi u radnjama zdrave hrane i da su najbolje za ovo.
      Hvala ti :*

      Delete
  3. Koliko se radujem Vašim tekstovima! Idem da zovem mamu i da joj spremim nešto za večeru. 😊 Živele keve!

    ReplyDelete
  4. Koliko se radujem Vašim tekstovima! Idem da zovem mamu i da joj spremim nešto za večeru. 😊 Živele keve!

    ReplyDelete
  5. Kakva divna, životna priča, pala sam kod onog "sovin nokat i labudova trepavica" :)))

    ReplyDelete
  6. Koju si kremu kupila? Miris čokolade? :-) A šta je bilo sa trepavicom od labuda? :-)) Jao, što ja volim čitati tvoje priče! Hvala. :-)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Čokolada naravno, s čokoladom ne možeš da omaneš;))

      Delete
  7. Kako predivan post, pun topline i vrcavosti! Prelepo!

    ReplyDelete
  8. Najdivniji tekst ikada!
    Rećiću Vanji da ga pročita...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti <3 Ako, nek se smeje dete malo..;))

      Delete
  9. 💙💙💙

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts