Umesto rođendanske torte
Moja majka je umrla sa 45 godina.
Ovaj podatak navodim samo zbog ovog broja 45.
Šta sve još žena u životu može sa 45 godina?
Mnogo toga lepog i kvalitetnog.
Da počne sama da planira svoje vreme.
Da nauči da pravi neku komplikovanu tortu, za koju do tada nije imala vremena.
Da se, možda, po prvi put, provoza na ringišpilu.
Da prestane da puši.
Da nauči da gaji začinsko bilje.
Da nauči da vozi kola. I biciklu.
Da počne da obraća pažnju na svoje zdravlje.
Da počne da ne obraća pažnju na nebitne osobe i teme.
Da i zimi jede sladoled sa svojom decom, bez bojazni da će bilo ko zaraditi upalu grla.
Da obiđe neke nove krajeve.
Da se glasno na ulici smeje vicevima svoje dece.
Da počne da ispija kafu bez žurbe.
Da nauči strani jezik.
Da se seti šta je sve želela i planirala u mladosti. I da ostvari neke od planova.
Da bude s druge strane "žice" uvek kad to deci zafali. I njoj.
Da savlada neki ručni rad.
Da pročita sve knjige koje poželi.
Da promeni boju kose.
Da počne da voli jednako i sunce i kišu.
Da počne da nasleđuje garderobu svoje dece.
Da organizuje porodične albume i slike.
Da napravi samo svoju plej-listu.
Da sedi neometano celo veče pored velike hrpe neopeglanog veša i uživa u pogledu.
Da u tramvaju ustupa mesto starijima.
Da opet piše pisma.
Da se smeje rečima: celulit, strije, bore...
Da zavoli sportske prenose.
Da bude zadovoljna i zahvalna.
Da zavoli sebe.
Drage majke, ćerke, unuke, sestre, sestričine, bratanice, bake, tetke, svekrve, snaje, strine, ujne, prijateljice, komšinice...
...još mnogo toga može se sa 45.
Svojoj ćerki sam nedavno obećala jednu kompletnu proveru svog zdravlja, koju treba da obavim pre 44. rođendana.
I uradila sam to. Zbog nje i zbog sebe.
Zato što nemam pravo da nemam vremena.
Nemam pravo da me mrzi.
Nemam pravo da se plašim rezultata.
Nemam pravo da budem nerazumna.
Isto tako ni ona nikada neće imati to pravo.
Jednostavno ovo zvuči. Obećala. Otišla.
Znam da mnogo i dugo oklevamo iz raznolikih razloga.
Ja, lično, pre ovoga nisam ispitivala krvnu sliku skoro petnaest godina. Sramota. A povišeni krvni pritisak sam ignorisala. Samo me je ginekolog povremeno viđao.
Ubedila sam skoro sebe da je normalno ići kod lekara tek kada nešto zaboli.
Nije normalno, ali je zgodno.. zbog mnogih drugih "prečih" stvari.
Ili zbog straha od nalaza, rezultata i od suočavanja sa činjenicom da smo postali osetljiviji i manje otporni na sve i svašta. Da je sa mladošću nestala i neka potrebna izdržljivost organizma i sposobnost da se "čupa" iz nevolja kako zna i ume.
Prekontrolišite zdravlje ako dugo niste. Saznaćete da ipak ne bolujete od neizlečivih bolesti, da sve može da se spreči ako je na vreme. Saznaćete možda i to da je vaša uporna i stalna glavobolja vezana za vašu anemiju a ne za tumor na mozgu.
Ovo nije mnogo od nas, a veliki je i značajan gest za sve one koje volimo. Za sve naše Marije, Biljane, Tamare, Jovane, Milice, Nikole, Aleksandre...
Još jedan način da im pokažemo ljubav, da nam je stalo i da smo dali sve od sebe da što duže budemo zajedno.
Nema opravdanih razloga ni objašnjenja..
..za prazninu, za nedostajanje, za nenadoknadivost.
Kremasti kapkejk s višnjama
Za 12 komada:
Umutiti patišpanj od 3 jaja, 3 kašike šećera, 3 kašike brašna i ispeći u papirnim korpicama (ne podmazuju se).
Prohlađeno pečeno testo poprskati s malo mleka (po kašika za svaki komad), pa rasporediti višnje očišćene od koštica.
Preko njih preliti krem po želji. Ja sam skuvala kašicu od 250ml mleka, 3 kašike brašna, 2 kašike šećera, kesice vanilina i 50 gr. margarina. Gustinu regulisati po potrebi dodavanjem brašna (krem treba da je gust).
Šlagom i otopljenom čokoladom dekorisati pa ohladiti u frižideru.
I naravno, sad kad ovo moja ćerka pročita, biće smeha uz komentare kao što su:
"O, kako smo hrabri i odlučni.. Kako sve to lepo zvuči i kako sve ti to nama lepo znaš da ispričaš..bla, bla, bla.. a danima neka trema i telefonska smaranja, zapitkivanja tipa: Marija, a šta ako ovo...i šta ako ono..." :))))
"Bez brige, neće grom u koprive" reče njen tata. Naravno, u šali..
Reče, i izazva novu dozu ljutnje kod mene. Naravno, ozbiljno.
A meni tih doza ne manjka ;)
I moja je umrla sa 45...
ReplyDeleteI sad upravo zakazujem pregled!
Da, to je to...idemo dalje...
DeleteToliko me je dirnula tvoja priča, da nisam ni pročitala recept. Pozdravljam to što si učinla za sebe i svoje najdraže, svi to treba da uradimo. Sad kad znaš da ti nije ništa, udri brigu na veselje i uživaj u ovom divnom proleću.
ReplyDeleteSrdačan pozzz,
Vesna
Nisam ni polagala nade u recept ;))..naravno, svi treba da uradimo, i da to ne ostane samo na rečima..;)
DeleteMalo je zena kao sto ste vi.Imali ste hrabrosti da sve priznate i da krenete na kontrolne preglede.Svaka cast.Bogu hvala sve je u redu.Budite primer svakoj od nas.Uzivajte u zivotu.
ReplyDeletePa to je na kraju hrabrost pred samim sobom, ne kaže se uzalud ponekad da smo sami sebi najveći neprijatelji..Hvala i pozdrav;)
DeleteJoš uvek čekam neke nalaze i datume zakazanih pregleda....i mene su moja deca naterala, jer...niko drugi ne može....
ReplyDeleteNaravno, draga Barbara, naša deca to zaslužuju...vaspitala si ih da im je stalo i zato moraš da sarađuješ ;)
Deletekad tako staneš i razmišljaš - a što je to 45 godina? kako to može biti kraj kad nije pravo još ni počelo? kako kome, ali djeca su baš tad u nekom razdoblju kad više nema strahova, sve polako sjeda na svoje mjesto, pojavljuje se neki mali višak vremena koje bi trebale utrošiti na sebe. kako to može biti kraj, kad ima još toliko toga... ajde, neka bude neka sredina, ali nikako kraj.
ReplyDeleteE, baš to..nekad staneš i razmisliš...pa shvatiš...sve. I o prošlosti i o budućnosti. Svatiš da sa prošlošću moraš da živiš iako nisi učestvovao u njoj, a budućnost možeš nekako i da planiraš i kontrolišeš...i šta drugo, nego ovo o čemu smo ovde pričali....:*
DeleteDrago mi je da je sve dobro kod tebe i da te zdravlje služi :)) Svi se bojimo bolesti i preranog odlaska..a uvijek je prerano...ja s 27 sam već hipohondar...
ReplyDeleteTako sam i ja negde sa 27 krenula da se na svaki bol štrecam da mi nema leka :))) Čak je tada bilo i izraženije nego danas...Čuvaj se i ne brini mnogo..:*
DeleteSve smo mi samosvesne i dovoljno obrazovane da radiimo u svakom pogledu na sebi, bez obzira na godine, ali.... to nije baš uvek tako. Hvala za ovaj divni post, imam baš zakazane preglede ovih dana. Srdačan pozdrav, dobro zdravlje i sve najbolje Vama i Vašoj porodici. ♥
ReplyDeleteGodine čine svoje...ostavljaju tragove....ne može se pobeći...Zato i nećemo da bežimo ;) Srećno na zakazanim pregledima!:)
DeleteUmesto komentara, osmeh :)
ReplyDeleteMože, Neno...Osmeh je obavezan kad je o svemu ovome reč! :)
DeleteMnogo toga se u životu može, zavisi kako shvatamo život, okolinu, sebe, čemu stremimo, robujemo.
ReplyDeleteNisam uspešna u finansijskom smislu, u smislu karijere, niti bilo čega što se danas smatra parametrom uspeha. Da sam deset godina mlađa, to bi me izjedalo. Sada-NE. Zato volim svoje godine, jer od 40. si u najboljim godinama, bez obzira na pritisak i ostale stvari. To je normalno, ali nam t godine donose nešto drugo, veće, jače, a to je oslobađanje. Vidiš i sama šta si sve nabrojala, spisak je dug, a sve samo lepe stvari.
I imala bih još da nabrajam...:*
DeleteMislim da naš narod nerado ide kod doktora sa onim staroznanim izgovorom, pa ništa me ne boli,šta ću kod doktora ili, kad se dobiju lekovi, sami sebi određujemo dozu jer smo sami sebi doktori.
ReplyDeleteTvoj post me je potresao jer sam izgubila oca u njegovoj 42-oj godini života od bolesti srca
Redovno idem jednom godišnje na kompletni pregled ( nasledila sam od roditelja ono što mora redovno da se kontroliše ) i dva puta godišnje kod zubara i to ne bih preskočila ni za šta na svetu.
Draga Sandra, brini o sebi i svom zdravlju.
Kapkejk su ti mnogo lepi.
To je za svaku pohvalu i pre svega, odličan primer mlađima...Hvala..;)
DeleteBogat post za sve koji smo ga pročitali.
ReplyDeleteSvima želim da imate zdravlje i sreču a ipak je treba kod doktora potvrditi zdravlje i sreču
ali nikada se nesmijemo se predati
zato samo napred i osmjeh na lica
i živjeti život
sretno i hvala ti za tvoju priču
Tamara
Naravno, sve u svoje vreme...preventivni pregledi preko 40-te su nešto o čemu ne treba diskutovati..Ali sve nas je pomalo zahvatio talas lenjosti i pasivnosti, posebno kad je zdravlje u pitanju. Hvala tebi..;)
DeleteJa još imam majku. I sve je više volim i poštujem.
ReplyDeletePredivno si sve to napisala. Tek kad se glava sredi, pravi život može da počinje :-)
To je divno, najveća moguća podrška za sve,pretpostavljam...i dragocenije je što smo stariji..:*
Deletedivan post, i moja majka je živa, no ima svojih zdravstvenih problema vezanih za uho,
ReplyDeletešto se tiće mene i mojih posjeta doktoru i vađenja krvi redovito svake godine, iako me strah i trema kao i svakoga no tješim se i znam da idem sve na vrijeme i da se sve na vrijeme može zato i otkriti... pa zato nemoj da bude opet za nekih 15 god nego radi sebe i svoje sigurnosti obavi kao i ovaj put, znaš na čemu si a ne da se brineš..lp
Hvala ti, to je baš za pohvalu što vodiš računa o zdravlju. Pozdrav ;)
DeleteDivan post...Sve si lijepo rekla,objasnila,poručila,odlučila,ohrabrila,nadahnula...Posebno mi se sviđa komentar koji dobiješ ( ja ga dobijem skoro svaki dan jer sam veeeliki hipohondar ): "Neće grom u koprive !"
ReplyDeleteI kod mene izazove bijes i onda krene jezikova juha :) Da! Doista se svašta može i slažem se , jedino....Mislim da neću prestati pušitit jer jednostavno NEĆU!!!
I to je ok. Svi imamo neke svoje poroke, koji su valjda ujedno i ventili....Neće grom u ljubičice,odgovori im ;)))
DeleteLijep post...predivne fotografije...hoćemo-nećemo, poslije ovog moramo se zapitati kad smo zadnji puta posjetile liječnika i napravile neke osnovne pretrage da znamo u kakvom je zapravo stanju naš organizam kojeg stalno tjeramo da neumorno ide i ide...naručit ću se za kontrolu, moram, jer krajnje mi je vrijeme!
ReplyDeleteLp i hvala
This comment has been removed by the author.
ReplyDeleteMoja nepobediva teta Sandra...<3
ReplyDeleteE pa draga moja Sandra, ja ove godine punim 45...znači vreme je za generalku :)
ReplyDelete