Zadušnice





Danas su zadušnice. Dan kad izlazimo na groblje i za duše pokojnih palimo sveće.
Obično idem sa tetkom koja ponese zadušničke hlepčiće, kafu u termosu, šećer u kockama, svoju štrudlu od višnje i sveće. Idemo tako po groblju i obilazimo redom sve naše pokojne iz familije koji su tu sahranjeni.
Prvo krenemo od moje mame i tu se obično najviše i zadržimo. Odmah pored su baba i deda. Stojim prvo neko vreme kao oduzeta sa rukama u džepovima, dok se tetka snalazi da sa dna svoje torbe iskopa šibicu. Divno je organizovana svaki put na groblju. Palimo sveće. Ona nastavlja da šuška sa onim kesama iz kojih vadi pripremljeno, sipa kafu u plastične čaše i uredno ih slaže po zemlji. Svakom pokojniku sleduje kafa, kocka šećera, štrudla i hlepče. Ja i dalje zagledana u okolni narod koji se razmileo po groblju, zamalo da zaboravim na svoj skromni doprinos u vidu nekoliko hrono mafina, preostalih od doručka, koje sam ponela. Vadim iz kese one mafine i ređam na papirne tanjiriće. Mami, pa babi i dedi po jedan.
Ne znam da li im išta znači to što sam im donela. Ne znam ni da li bi voleli da jedu te moje mafine da su danas živi.
Mama je za života volela te crne zrnaste hlebove. Mislim da bi joj se svideli. Baba, iako nikad nije bila neki preterani ljubitelj zdravih i modernih zalogaja, da me ne uvredi, verovatno bi pojela neki komad i rukom dala do znanja da su odlični.
Deda bi se verovatno odrekao svog hrono mafina, bez mnogo analiziranja šta tačno predstavlja taj tamni komad hleba uz reči: neka, daj Ruži i ovo moje.
Bez obzira na pojačani promet ovog dana na groblju, moje su misli totalno opuštene i gužva mi nimalo ne smeta. Gledam. Iznose neki ljudi prave male gozbe iz svojih pletenih korpi. Drugi samo upale sveću i odu. Mnogi se tu sastaju porodično, pa evociraju uspomene a bogami i svakodnevne dogodovštine.
Cveća ima, ali ne preterano. Skupo je. Jedna ruža košta nešto više od eura. Grana hrizanteme je jedan i po eur. Nas dve krećemo dalje. Kod tetkinog pokojnog muže, pa do baba Vere.
Mene groblje uspavljuje. Ja bih tu najradije dolazila i ćutala. Sedela bih na klupici i samo ćutala. Da sam pušač, verovatno bih i pušila. U mislila bih kao i sad premotavala neke stare filmove i bila zajedno s njima. Ma da, u mislima smo mi mnogo češće zajedno. Ne treba mi groblje ni zadušnice.

Pitao bi me neko možda sad, je li, zar nemaš neku lepšu temu za pisanje od groblja. Danas nemam. A to groblje je mesto gde su preseljeni sa ovog sveta ljudi koji su mi značajni, pa eto.

I nisam odnela danas cveće. Odlučila sam da ga danas kupim za kući. Moja majka me je ionako zapikivala zašto na stolu stalno ne držim vazu sa cvećem.




Ovo na slici je čika Jova Bekčić, kaže mi tetka. On je bio drugi muž njene i mamine tetke Milke. Pravio je u svojoj radnji licederska srca, luše i svilene bombone.
Eto, meni je to recimo dosta da znam o njemu. Mada.. kakav je bio i zašto je baš njega baba Milka izabrala posle svog prvog, nesrećnog braka.. i to me interesuje. A nikad pravu istinu i detalje neću da saznam verovatno. Jer kad je to bilo..i ko još bilo šta o tome zna. A kakvo je samo šarenilo moglo da stane u te njihove dugačke živote..

Uvek me zaintrigira to lice sa slike na oronulom spomeniku. Ne izgleda da je bio loš čovek.





Comments

  1. Kao mala sam jako volela zadušnice, zbog svih onih slatkih i slanih čarolija što su kružile iz ruke u ruku. To mi je tada izgledalo kao neki rulet, i uvek sam se pitala šta ćemo baka i ja poneti kući u njenoj velikoj pletenoj korpi. Sada mi odlazak na groblje služi da se mirne duše isplačem kada mi to naiđe, a da me niko ne gleda čudno i ne ispituje šta mi je.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts