Kad sam vodila decu na koncert Rolingstonsa




Mi smo uvek porodično voleli da idemo na koncerte. Prvo smo nas dvoje išli sa vrlo malom decom, pa onda sa malo većom a zatim smo najradije išli i sa prilično odraslom decom. Bilo je to za nas najbolje provedeno slobodno vreme ali i najpametnije potrošen novac. Ni deca nam se nisu bunila. Bez preterivanja ću reći da su im prijale te naše povremene porodične muzičke svetkovine. Danima bismo pre toga svi bili uzbuđeni i slušali isključivo muziku određene grupe čiji koncert predstoji.
Od kako su nam deca vrlo odrasla, na koncerte uglavnom idu sama, tj. bez nas roditelja-staratelja. A i mi, roditelji, smo već pomalo prerasli to stajanje u gomili, guranje, gaženje i šutke. Više volimo da sedimo ili bar da slobodno dišemo dok gledamo i slušamo.

Sad ću da vam ispričam kako je bilo kad sam proteklog vikenda decu vodila na koncert Rolingstonsa u Austriju. 
Ok, nisam baš potpuno ja njih vodila, više može da se kaže da su oni mene poveli.
I dobro sad.. nisu oni mene ni zvali da pođem, jer karte su kupili poodavno.. nego sam se ja ponudila da pođem da im pravim društvo. Ali i da ih čuvam, tj. da im budem podrška nekakva. Dakle, ja sam prvenstveno pošla da se staram o njima. I da ne budu gladni.



Ovako je tekla Sms komunikacija:
-Je li, Maki, šta misliš da pođem i ja s vama malo, da ti i ja slikamo alpske krave, tikve, Hajdi, Klaru, i dedu.. i svašta nešto usput..
-Što da ne.. hajde. Ima mesta za spavanje.
Eto, tako je bilo.
(A znam pouzdano da ima problem kad s bratom putuje. Taj ne staje nigde dok vozi osim ako neko mora u wc. Ne haje taj za krave, konje, ovce i druge fotogenične predele pored puta. Tu mogu samo ja da joj konkurišem ali i pomognem. Jer kad zakukamo nas dve Staniii, nije isto kao da je jedna.)

Jeeeee.. vičem u sebi na saznanje da putujem s njima uskoro, ali se pravim mrtva hladna. Jer ja sam ipak prvenstveno jedan ozbiljan roditelj.
U glavi već premotavam i razvijam filmove, smeši mi se brk. Obožavam da budem u njihovom društvu, iako mi se krsta raspadaju od provedenih sati i sati u vožnji zadnjih nedelja.. ali i diskutabilnog mesečnog perioda. Tamo ovamo, pa nazad. A prethodna nedelja bila je više nego neočekivano naporna u svakom pogledu. Ipak ne odustajem od Austrije.
Sa nestrpljenjem sam čekala da se nauživam i naspavam u Alpima.

Krenusmo popodne uz zvuke sa Marijine šarene plej liste. Pevamo. Ona i ja, naravno. Ja pevam samo početne stihove refrena i zamišljam tad da mnogo dobro pevam. Marija zna sve reči i stvarno lepo peva. Ali ne zna ni refrene italijanskih hitova osamdesetih. Ja likujem.. Felićita.. felićita.. felićitaaa... Brat joj ima slušalice u ušima i gleda neki dokumentarni film na tabletu. Pravi se da nas ne čuje.

U Austriju stižemo kasno uveče. Auto putem kiša i gromovi. Automobila kao ljudi na trsteničkom vašaru. Gde ide sav ovaj narod po ovakvom vremenu usred noći, gunđam i vozim.
A Alpi.. Alpi okovani mrklim mrakom, maglom i kišom. Ok. Ne manišem. Ćutim i gutam knedle. Uši se zapušile od nadmorske visine pa moram i dodatno da progutam. Vozimo se uzbrdo, pa još malo uzbrdo.. a onda zavijemo besomučno uzbrdo. Noć. Magla. Prst pred okom ne vidimo. Ni kuće, ni krave, ni brda. Samo gustu belu maglu. Ne pevamo više ič. 

Ja em ne volim noću da vozim, em ne volim noću po kiši i magli da vozim, a najmanje volim da vozim noću po kiši i magli u Alpima.
Psujem Mik Džegera, razmaženu ostarelu zvezdu.
Psujem Kita. Psujem i onog za bubnjevima kome je verovatno više sve svejedno. I onog basistu ružnog psujem.
Šta hoće više ti starci, je l im je malo slave bilo..
Psujem ih sve na smenu. I menadžera, jer ti menadžeri su uglavnom najviše za sve krivi. Gde nađe ovu najgluplju od svih najglupljih lokacija na svetu za koncert.
I to ja sve tako redom ispsujem u sebi.

Stigosmo najzad oko pola dva u Neznamgde. Vidim samo decu i kola dok kao slepa opipavam i vadim stvari iz njih. Podviknem da se niko ne udaljava i ne razdvaja iz grupe, da se ne bismo pogubili u dva noću u tom planinskom bespuću gde kilometrima daleko nema nikog živog.
Twin Peaks je ništa za ovo mračno maglovito mesto na kojem smo se našli, pomislim. Ali ćutim. Samo pitam Mariju, je li gde se održava koncert, je l tu na nekoj livadi.. Ne, kaže, u obližnjem gradiću, na oko sat i po vožnje odavde. 
Jao, pa bolje da mi je bor pao na glavu tad.
Al' ćutim.

Airbnb host nam lepo i sa smeškom poželi dobrodošlicu, reče usput da u zgradi ima možda ukupno još troje ljudi i da nam od srca želi prijatan boravak u toj oazi mira i tišine. Bez wifi signala. I ode.
Ostadosmo u ogromnoj kaskadnoj građevini sa još troje ljudi u toj mrkloj maglovitoj noći.
Jedva sam zaspala. I jedva sam dočekala da svane da spremim doručak. 



Kad sam ih nahranila, odoše. Obučeni u najnovije modele kišnih kabanica koje sam im kupila kad sam išla u Uradi sam. 


Uvučene treger majice, popijene limunade, poneta voda i rezervne cipele, napunjeni telefoni.. čekiram redom svoj spisak u glavi.
Javite se kad stigneteee.. Mašem za kolima koja nestadoše u magli u roku od odmah.



Osvrćem se oko sebe. Oštrim pogled ne bih li ugledala parče trave, ljudsko biće.. neki život. Ništa. Samo put i njegova bela crta po sredini. Dakle, definitivno ostajem u tom sivom kišnom mutljagu na kraju sveta sama sa troje nepoznatih ljudi u istoj zgradi.
Dr. König piše na vratima do naših. Na njima je i poveliki venčić od veštačkog cveća. A na zidu oko vrata raznovrsne ikone sa, rekla bih, mitskim bićima, od kojih mnoga imaju po više pari ruku.
Pomislim odmah na Hičkoka i neke konkretne horor filmove koje sam odavno prestala da gledam. Prekrstim se u sebi i zaključam vrata dva puta.
Sedim ja tako i zurim jedno deset minuta u prazno. Onda lepo ustanem i kažem sebi E nećeš. Ovde si zato da bi se starala o svojoj deci i ima da se ponašaš zrelo. Ovde si sad pa ko zna kad i ima da se opustiš. Skuvam jednu jaku kafu i raširim kartu Austrije. Počnem da je proučavam i zaključim da u tom delu Alpa ima baš preterano mnogo krivudavih puteva. Sklonim zatim kartu pod krevet da me više ne uznemirava.



Onda sam izašla na terasu punu začinskog bilja. Nabrala sebi vlašac i majčinu dušicu. Svud naokolo čula se samo kiša kako sipi i ravnomerno udaranje neke sekire o drvo tu negde blizu. Baš filmski. Sve čuješ a skoro ništa ne vidiš. 





Puštam muziku. Kuvam testeninu. Mutim palačinke. Pravim se skroz opuštena. Pravim se da sam baš na onom mestu koje bih od svih na svetu tog trenutka odabrala. Pravim se i povremeno gledam maglu kroz prozor. A gleda i ona mene, bogami. Pogledujemo se tako ona i ja celo popodne, celo veče a onda i celu noć.



Došli su u pola pet ujutru, kaljavi i zadovoljni. Oka nisam sklopila.

Ujutru pogledam kroz prozor i imam šta i da vidim. Sunce greje, nebo se plavi, trava zeleni a po njoj rasute bele alpske kućice i šarene kravice. Na samo pet metara od nas. Ja se rastrčala, ne znam gde da gledam i škljocam. Glava me zabolela od sreće, ali već je trebalo da krenemo.
Šta buljiš, čujem..










Comments

  1. Divna priča, uživala sam sa vama. I ja koristim Airbnb kad putujem,mogu samosvima preporučiti ima ih po celom svetu

    ReplyDelete
  2. Ti si vanserijska! :-))) Fantastičan post. Sva sreća, što deca nisu bila gladna. :-)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts