Kremasti spanać i reč dve o kuhinjama





Spanać kod mene najčešće završi u piti ili proji. Međutim, u zadnje vreme ga više volim kao nezavisno jelo ili preliv za špagete. Ranije sam ga obavezno spremala uz pire.
Najdosadnija stvar kod njega je pranje i čišćenje listova od peteljki. Ali šteta je ne iskoristiti sveži spanać sa pijace, tako da sam kupila i očistila 1 kg spanaća. U toku čišćenja nekoliko puta sam pomislila kako sam ustvari kupila čitavo polje.. Mnogo sam se smorila.

Sastojci potrebni za ovo jelo su:

1kg spanaća
kašičica maslaca i kašičica ulja
pola glavice, tj. nekoliko čenova belog luka, sitno naseckanog ili propasiranog
so 
biber 
ravna kašičica mekinja ili nekog brašna koje upotrebljavate (nije obavezno)
2-3 kašike parmezana za posipanje

Na masnoći sam propržila kratko beli luk vodeći računa da temperatura ringle ne bude prejaka jer beli luk za čas pocrni. Posle oko pola minuta dodala sam kašiku vode i ostavila kratko da se prodinsta, tj da voda ispari. Odmah sam zatim dodala iseckani spanać i promešala da se spanać i luk lepo sjedine. Nalila sam oko 100ml vode i poklopila posudu. Spanać se krčkao oko 20 minuta, a ja sam ga za to vreme nekoliko puta promešala. Kad je skoro sva tečnost isparila, dodala sam kašičicu mekinja i promešala. Mekinje nekad i ne dodajem, ali sad jesam jer sam htela malo gušći i kremastiji spanać.
Sve sam zatim posolila i pobiberila, promešala i poklopila na još minut dva da odstoji na isključenoj ringli. 
Preko serviranog spanaća sam obilno posula parmezan.

Prijatan ručak ili večeru želim! :)







Još nešto hoću da vam kažem već neko vreme. O kuhinji.

Volim svoju kuhinju mnogo više nego što me nervira. Nije nova i nije moderna. Godinama unazad ona i ja zajedno opstajemo i dajemo sve od sebe kako bi nam baš tu bilo udobno i praktično. Svake godine je peglam, popravljam, razmeštam, kitim i doterujem koliko je to moguće. Možda se i rastanem od nje ovakve kakva je, jednog dana.. I to samo zbog funkcionalnosti koja trenutno nije zadovoljavajuća. Ali znam sigurno da neke stvarčice nikad neću da bacim i da sadašnji duh mora da opstane. 
Složićete se da naše kuhinje predstavljaju u našim životima mnogo više od obične prostorije. Tu je toplo i odatle svakog dana počinje da se širi miris kafe pa onda i svega ostalog. Tu se pripremamo da ih dočekamo i okupimo. Tu se najlepše s nogu zasladimo i krišom nešto prezalogajimo. Tu možemo da pevamo glasno u milion različitih mikrofona, da budemo tužni i plačemo zbog luka, salate ili nekog još neizmišljenog razloga. Tu nastaju sendviči za srećan put i tu se stvaraju najbolje gužve i kad je ostatak stana prazan. 

Napišite mi, ako želite, u komentaru zašto vi volite svoju kuhinju. Baš me interesuje. Na Fb i Instagramu traje Kototamo poklanjanje Uskršnjih keksića. Pridružite se, možda ovaj keks koji upravo pečem stigne na vašu adresu. 
Imate vremena do nedelje, 19.03. ;)









Comments

  1. Moja kuhinja je moj život u malom. Napravila sma je kad sam imala 30, a moja, tada jedinica jedva tri godine. Sad već neko vreme živi sama, ima 25. U njoj sam skuvala nebrojeno obroka za svoju porodicu, 22 plus 20 plus 15 rođendana mojih ćerki i još slava, božića, uskrsa i žurki pride. Polako i moja kuhinja stari sa mnom. Kad god sam umorna, ona je tu da me odmori. Samo krenem, korak po korak - zdela na mesto, šolja za čaj, operi, oljušti, očisti, uključi rernu... zamiriši kuću. Zbog kuhinje ne prodajem kuću koja je meni i mojoj trećoj sreći sad velika, kad su se njene sestre otisnule u svoje živote. Opet - nekako ne mogu, nisam našla drugo mesto u kom ću slušati muziku, plesati i stvarati. Da se razumemo, obožavam svoj posao, zapravo svaki koji sam u životu radila, ali u kuhinji punim baterije svaki put. Uđem u nju i vidim ceo svoj život - rađanja i odrastanja mojih ćerki, u njoj pričam sa sobom, kuvam sa drugaricama, u njoj sam provela i neke lepe godine braka i isplakala neke jako ružne, ali je ona uvek bila tu. Koliko god da sam loše - u njoj me čeka šolja čaja i koraci koji vode jasno.

    ReplyDelete
  2. Pisala sam ti već o svojoj kuhinji na instangramu, ali sam zaboravila napisati i ovo. Jako teško sam se navikla na činjenicu da kuhinja u kojoj sam odrasla više nije deo mog života...bar ne svakodnevnog. I mislila sam da nikad ni jedna druga kuhinja neće moći da je zameni.
    Godine polako prolaze, a ja sve više uviđam da smo mi sami glavni sastojak naših kuhinja. One su to što jesu zahvaljujući nama. I to je ustvari razlog zašto ih volimo.

    ReplyDelete
  3. ja nasu kuhinju volim zato sto izgleda udzi unutra i kuvaj sve sto ti srce pozeli :)) velika je prostirna moze da se vrti troje ljudi u njoj i nije guzva:))) hihi
    tako da ima mjesta i za prijatelje kad sjednu na rucak kad se nesto dobro pripremi :)))) dobrodosli u mojoj kuhinji:)))

    ReplyDelete
  4. Moja kuhinja nije moderna, kada smo se uselili zatekli smo samo deo sa sudoperom.. sama sam je uredjivala godinama, bez kupovine ikakvih elemenata. Ona je moja prijateljica, sa njom delim bas sve svoje dnevne faze I staze. Predstavlja moj radni prostor za sve vrste radova, u njoj se igra, šije, crta, hekla, beži od ukucana koji izviru sa njihovim fantazijama. Deo mene, eto sta je, iako nam se blizi selidba, znam da ce I ona buduca biti isto I ista sto I ova 💛 prijatan vikend, Sandra! Pozz, Raki

    ReplyDelete
  5. Divne reči ste mi ispisale o svojim životima, ne samo o kuhinjama, rekla bih. Veliko hvala za tu iskrenost.. nagradila bih vas sve skupa.. Ali biće prilike, sigurna sam. Ovog puta kompletić keksa odlazi Ani Lović, čija je kuhinjica pravljena po njenoj meri, bukvalno :)

    ReplyDelete
  6. Hahaha! Ali bukvalno po meri :)
    Hvala mila moja, tako si me obradovala i to na prvi dan proleća.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts