Aj vil olvejz lav ju i druge priče




Pre neki dan sam u prodavnici izbliza videla kako čovek svoju ženu gleda sa odvratnošću. Lepo, sa neskrivenom i nekontrolisanom odvratnošću. Sve to dok sam čekala u redu za kasu, a žena ispred mene plaćala kupljene namirnice. Zablenula sam se poluhipnotisano u njega koji je čekao kod izlaza, nešto joj nestrpljivo dobacio i nastavio da u nju gleda tim zastrašujućim, sramnim pogledom. 
Obuzeo me je osećaj stida. 

Zbog njega. 

Zbog nje, povijene starije žene umornog hoda, koja se, čini mi se, poodavno nije nasmejala. Odšepala je ka njemu, nagnuta na jednu stranu, sa onim kesama i više ih nisam gledala.
Uplašili su me.

Ne bih želela da budem ona. 
Koja se ne smeje. 
Koja ne želi. 
Koja izgleda nemo. 
Koja se više ne nada. 
Koja kao da nema ni sećanja koja bi joj povremeno vratila sjaj u očima.

Ali još manje bih želela da budem on. 
Nezamaskirano surov. 
Ogoljeno primitivna karikatura ljudskog bića.

Snimila sam ja svoj film o njima. U svojoj glavi, doduše. Ali to su oni već stoput viđeni filmovi koje ste i sami gledali i gledate skoro svakog dana. Svuda okolo.

Poželela sam samo da mogu da vidim neku njenu staru fotografiju s početka. Kad je kretala. Kad se još smejala. Dok je nosila toplinu. Dok je imala snagu i želje. Kad je nosila samo svoju jedinstvenu lepotu, nesvesno. Dok su joj se radovali i dok se ona radovala, možda baš njemu.. 
Možda je nekad bila srećna. Ubedila sam sebe da jeste i skoro sam sigurna da bi se to videlo na nekoj slici koju bih mu poturila pred oči i pitala ga:
Čemu taj pogled, čoveče?
Gde je ova žena?
Zašto je nema?
Da li si učinio sve da ne nestane potpuno?
Ako jesi, izvini.



* * *


Pitam juče svog muža: Kako bi bilo da se malo ošišaš, znaš da si onda potpuno drugi čovek.
Odgovara mi: A šta će tebi drugi čovek.

Eto, skoro uvek ima odgovor.. za razliku od mene koja ga obavezno uvek imam. I to po nekoliko komada, tako da mi je često teško da se odlučim koji ću od svih tih odgovora da prostrem pred njega kao veličanstveni crveni tepih kojim, samo ako želi, može da došeta do najmisterioznijih dubina moje duše.
Iznenadim ga nekad tako nekom mudrošću, da me istog momenta pita: Je l znaš bre šta si htela da kažeš sad?
Jok, ti znaš.
To neće nimalo da razmisli, da shvati, da razume šta sam želela da kažem. 
Pa ne mora sve da bude prosta ili prostoproširena rečenica..

To ja tako kad me ne mrzi. A kad me mrzi (što je sve češći slučaj), ja samo prođem, preskočim, previdim i pravim se gluva, slepa i blesava.




Stiže nam zima.
Kad pre prođe ova godina dana, ja ne znam.. Juče sam čini mi se raskitila jelku.
Slavlja, venčanja... Samo se nižu. Cap, cap, cap. 

Godišnjica braka i u našoj kući.
Stara priča. Ništa naročito novo ni zanimljivo.
Osim što sve češće kao pas i mačka proćaskamo, nekad se bogami i kao dva dobra druga podružimo, pa nazdravimo uz kafu ili čaj. 
Da, 5 o'clock tea..

Ma da vam kažem iskreno, nema se tu šta mnogo očekivati više. Romantika i te stvari.

Mom je mužu dobar komad slanine nenadmašno romantičan. I to one adidas slanine. Znate za adidas slaninicu?
Evo ovako izgleda:



Znači red belo, red crveno. I tako nekoliko redova. A beli luk se valjda specijalno tim povodima formira u oblik srca, pa je efekat kompletan.




Te godišnjice, datumi, povodi.. ne prima se on na to. Nikad i nije.
Ja jesam. Ali opametila sam se.. pa čekaj da ti ja pokažem. 
Da mesim torte i druge gluposti. Ne pada mi na pamet.
Dobro, uz slaninu sam napravila kesten pire i štrudlu, da nije baš bez ičega. 
Ali, neću više, to sam se zarekla već nekoliko puta.

Nekako se zadesilo da smo baš na godišnjicu morali nekim poslom do Beograda. 
Ni jednom se celog tog dana nismo posvađali. Ni jednom!!
Predložim mu, 'ajmo preko Avale. 'Ajmo. 
Rekoh, 'aj se slikamo. 'Ajde.

Pita me ubrzo zatim je l' hoću da me vodi da jašem konja. 
(??!!?) 
Konja? Da jašem? Ja?
Na brzinu se saberem, setim Sonje, i kažem "Hoću".
Al' mi je već sve postalo sumnjivo. Gledam ga krišom ispod oka i mislim se.. šta li hoće ovaj čovek.

Ispalo je da neće ništa.
Nismo našli konje, al' nema ni veze. Nisam ja baš spretna s tim stvarima, a i poteška sam.. šteta je za životinje da me cimaju na leđima.

Gledam onaj Kosmaj dok se vozim i mislim: Šta bi bre ženo više od života.. Šta ćeš lepše od ovih prizora, od ovog PinkFloyda što svira s radija i ovog trenutka.

Pariz? Venecija? Nakit?
Drugi neki put, možda. 
U nekom drugom životu, izvesnije je.




Nakon 26 godina, romantika su i drva za ogrev i zimske gume. 
I kad vas deca pozovu telefonom a ne traže pare.




Ali, da vam Sandra još nešto kaže u poverenju. 
Ako ipak, i posle ovog ubeđivanja, mislite da vam je mnogo teško što za godišnjice i jubileje ne putujete u Pariz ili Rim, da znate samo da je mnogo nezgodnije baš tih dana dobiti hemoroide. 
Ja proverila. 

No, dobro.. Da ne rastežemo ovde sad tu medicinsku temu.
Ima ona stara narodna pesma: "Tri koke na dan, muke s hemoroidima tera van." 
Ili tako nekako.. 




Hajd' pa tako... i čirs!




Comments

  1. Sigurno se radovala nekad, ta zena... Ali jeste strasan taj prizor. Sta zivot ucini?
    Meni su se uvek drugarice cudile kako se moji mama i tata jos uvek vole... Njima je to bilo cudno..?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, Mimi.. ne bi trebalo da bude čudno koliko god da prodje godina.. ali eto dešava se mnogo često. Pozdrav :)

      Delete
  2. carica zapisala si istinite stvari:))))
    evo moj otac i mama ove godine 49 godinjica braka:))) i bas danas na rucku" martinovanje" kaze moj tata ja sa svojom zenom svuda jer je volim da je uvjek uz mene hihi
    sva mladoz okolo stola smo se bas sladko nasmijali i zavidili:)))
    budi mi sretna i dalje i uzivaj:)))

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti. Nek su ti još dugo takvi roditelji.. deca posebno uživaju kad je tako. :*

      Delete
  3. tko zna da li se uopće i voljeli, znaš već kakos e prije stupalo u brak-dogovorom več kad se dijete rodi, tako reći nisi ga ni upoznala ni vidjela a udaješ se za njega, uglavnom tko zna, svatko vsoj križ nosi i svoju neispričanu priču :D
    Ne treba sve gledati tmurno i zamarati se ljudima koji tako reći samo su u prolazu iako nas naravno brecne takav način postupanja jedno prema drugom..
    Život je prekratak i treba ga živjeti punim plućima i to sa osobom koja je pored nas, porječkati se tu i tamo, popričati i riješiti probleme razgovorom jedino tako sve i opstaje, samo neka smo zdravi mi i naša djeca koju moramo izvesti na pravi put koliko god to možemo, sve ostalo su sitnice koje život čine :D lp

    ReplyDelete
    Replies
    1. Imaš pravo.. ko zna.. Pozdrav i hvala na komentaru ;)

      Delete
  4. Volim čitati tvoje riječi, i osječam tvoja osječanja, uživam u fotkama, takav ti je lajf drugarice moja, ali dobro nam je, svi smo još i noč če biti mirna.

    ReplyDelete
    Replies
    1. :))) Drago mi je ako je tako. Da, takav je lajf ;)

      Delete
  5. Znam mnoge žene koje čitav život služe svog čoveka a os njega ni llepa reč.Ponekafa mi se učini(naročito kada naumim, "baš danas da perem prozore",)da i ja imam jednog takvog.A onda iznenađenje:poljubi me u obrijanu glavu,zbog hemoterapije i kaže"baš imaš lep oblik glave".Šta reći!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma nepredvidljivost jedna potpuna s njima ;)) Divan gest koji mnogo pokazuje.. Sve najbolje ubuduće.. Pozdrav

      Delete
  6. Adidas slanina i bračne amplitude idu zajedno, znam. Za par dana idemo u Prag. ne znam da li se više radujem ili plašim da ćemo se svađati zbog gluposti ili zbog toga što nerviramo jedno drugo zbog ljubavi koja nam se uporno nameće a baš nam je zgodno da se njome ne bavimo. Godišnjice su pase :) Uspeh je kad želi da te vodi na jahanje bez skrivenog motiva :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma znaš ti sve to kako treba.. Lep provod na putovanju vam želim:*

      Delete
  7. Mi smo za okruglu godišnjicu išli s djecom u kino, a pošto je ipak bio svečan događaj, film sam birala ja 😊
    Eto, to ti je vrhunac obilježavanja u nas.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Vau, ti birala?? ;)) Ma super ste mi vi, posebno ono.. sami u čamcu. Znate znanje ;)

      Delete
  8. Jao. što ja volim čitati tvoje priče! :-) I pisma. :-)
    Ako ti se još ikad ponudi prilika, da jašeš konja, nemoj pomišljati ni za tren. Konj je snažna životinja, i teret ko što smo ti i ja, uopšte mu ne smeta. :-)
    Godišnjicu braka (isto ko vaša) mi smo ove godine glatko zaboravili... :-)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sonja, nemoj da te ja odavde podsećam ubuduće :)
      Da, sad sam u fazonu pisanja pisama na 3+ stranice :)) a konji će me sačekati do prve naredne prilike.

      Delete
  9. Znaš godišnjice braka pamte samo žene da bi imale čime da zezaju muževe koji generalno ne pamte te datume.Najlepše je kad imaš sa kim da ti je lepo i da ćutiš i guliš adidas slaninicu i smeješ se bez razloga i jašeš konja bez povoda i činiš sve što je možda nekom glupo i nije in.Ostavila sam jednog posle 21 godine braka i 5 zabavaljanja jer mi je uzeo osmeh.Sad ga opet imam i baš pričamo kako nam je prošlo kao dan ovih14 godina zajedničkih i kreće nam 15.Ali to ja znam i pominjem a on pita :" Jel tako beše ?"Proletelo a ipak mnogo je lepo.Radujemo se svaki put kada možemo da provedemo vreme zajedno..To nema veze sa materijalnim to ima veze sa "našli su se ,taman".

    ReplyDelete
    Replies
    1. Trenutno sam u delu meseca gde mi je najjači utisak to što si ostavila jednog koji ti je uzeo osmeh. Ako si. Ne može tako.
      A nasmejani dani baš znaju da prolete.. :*

      Delete
  10. Sve je slično kod mene, ali je daleko od one priče s početka.
    Ja sam ta koja zaboravlja godišnjice, zato ne mogu ni njemu da zamerim.
    Ipak, dobar je osećaj da je uvek tu kad mi je potreban, bar za toplu reč, mada se najviše priča o nabavkama, obavezama i psu :)

    ReplyDelete
  11. Mi tek par godina u braku, a slaninica nam je vec hit :) No, uspeh je da se nijedno od nas za sad ne zali. Barem ja tako mislim.

    ReplyDelete
  12. Moj 19-godišnji brak blagoslovljen s troje djece bio je u raspadu jer je moj muž voljeni rekao da je umoran od naše zajednice i da želi razvod bez razloga, znala sam da negdje nešto nije u redu, pa sam otišla potražiti pomoć, nakon 4 mjeseca traganja i mnogih razočaranja od drugih ljudi konačno sam upoznao dr. Ajayija, duhovnog čovjeka kojeg su njegovi bogovi blagoslovili super prirodnom moći rješavanja različitih životnih problema. Objasnila sam mu svoju situaciju i on mi je postavio nekoliko pitanja na koja sam iskreno odgovorila, dr. AJAYI mi je rekao u čemu je problem i rekao mi što treba učiniti, slijedila sam sve njegove upute i nakon tjedan dana moj je muž došao kući nakon dva mjeseca vani i poderao je papir za razvod i danas živimo mirno kod kuće. Ako vas nešto muči u životu i želite brza i pouzdana rješenja obratite se dr. Ajayiju i imat ćete razlog podijeliti svoje svjedočanstvo poput mene. Kontaktirajte Whatsapp: +2347084887094

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts