Septembar 2020



Dokle ću više da se jurim sa majstorima. Ajde ovi vodoinstalateri i električari, nego su i kamenoresci s kojima imam posla počeli da brukaju profesiju nemajući minimum poštovanja makar prema pokojnicima. 

Tetka je svom mužu i sebi podigla spomenik kad je on umro. Samo je trebalo sliku da joj dodam. Ime i godine.

I kao što je red, rešila sam da to bude pre nego što istekne godina dana. Ali prvo dodje zima, pa korona, karantin, drugi talas, odužilo se sve a ja uljuljkana u opravdanja. U maju počnem da tragam za majstorom, u junu konačno napravim dogovor da sve bude gotovo do kraja avgusta. Kaže čovek, može, kako ne može, pa to je sitnica.

I evo već dva puta mi popravlja tetkinu sliku koja je ipak mogla da bude još malo vernija. Juče mi kaže: Javljam ti se ja u roku od nekoliko dana. Na to mu ja sa dubokim poštovanjem i persiranjem, ljubazno doviknem: Ako se ne javite, ja vama sigurno hoću. A u sebi mislim "ma ne da ću da ti se javim nego ću i da te nađem gde god da si za nekoliko dana".

Držite fige da ne moram da ga tražim.



Kad god se na samom groblju nerviram zbog te njene slike koja će možda u zadnjem momentu da stigne a možda ni tad, čujem je odnekud kako mi kaže Ajde ne prdi više s tom slikom, ti si bre ženo dokona, zašta se sve nerviraš.. idi kući.

To za nerviranje je tačno. Ali ne kad je ta slika u pitanju. Što sam starija sve sam veći štreber i volim da stvari uradim dosta pre roka što, priznajem, nije dobro u današnje vreme i u današnjem svetu. Ali da ne bude zabune, to ja prvenstveno zbog svoje mirne glave radim. 


Sećam se kad smo ranije dolazile, kako je stalno čupala golim rukama travu u okviru grobnog mesta, dok sam se ja sa sve tašnom na ramenu koju nisam nigde spuštala ni kačila na spomenik kao ona svoju teget torbu, vrtela okolo. Zevala bih u obližnje spomenike i razonodila se razmatranjem koga sam poznavala a koga ne.

Ona je poznavala svakog u gradu, te je tako znala i skoro sve pokojnike i mogla je satima da mi objašnjava ko je kome bio stric, a ko deda, komšija ili prva žena. Samo da sam ja bila zainteresovana i da je moj mozak mogao da prihvati podatke dalje od drugog kolena.

Svaki put je iznova neumorno čupala travu i crtala nevidljiva drva života nad tim grobovima manje ili više znanih pokojnika.



Dakle volela je uvek da trava bude koliko toliko uredna i s razlogom sam se letos ljutila na neodgovorno održavanje nadležnih na groblju.


Oduvek nam je svima bilo jasno da posle nje ni na groblju više neće biti isto. Išla je tamo ritualno, važnim datumima i održavala situaciju prilično urednom.

Od mene nema vajde, to je svima jasno. 

Ja idem nagonski. Po datumima, retko. 



Ne nedostaje mi kao bilo ko drugi. Drugačije je. Prestala sam da posežem za telefonom da bih joj javila sve živo, jer znam da budno prati. Znam njene odgovore na moje svakodnevne dileme. Smejemo se često, a ja se sve manje ljutim. 

Ima je svuda. Najmanje na groblju. 

Naučila sam ove godine dve stvari. Da baš dobro ispečem paprike u rerni i da budem sama.

Pitam se ponekad kako bi sve izgledalo da je imala svoju rodjenu decu. 



Jednom sam na brzinu došla i čim sam krenula nazad, osetila sam koliko joj je žao što odmah idem. Vratila sam se da posedim, naravno. 

Jednom sam baš dugo sedela, sve dok sveća nije dogorela. Otkucala sam čak i recept u telefon i obradila neke fotke. 

Jednom sam otišla bez sveće jer sam zaboravila novčanik.

Jednom bez cveća. I još nekoliko puta tako.

Jednom sam joj donela neki mnogo glup šareni buket po njenom ukusu, iako ja kupujem isključivo jednobojne bukete. Bile su joj potrebne godine da konačno shvati da od šarenog volim samo poljsko cveće, ali ni za sto godina još mislim da ne bi shvatila kako neko može da ne voli svo cveće ovog sveta. U ovo doba godine donosila mi je svoje bele ili borde hrizanteme.

Jednom sam samo sedela i zurila.

Jednom sam sedela i nije mi se išlo kući jer sam se tog jutra gadno posvadjala s mužem.

Jednom sam se toliko smejala s Marijom da mislim da je tad uživala kako dugo nije.




Jednom sam pred kišu pomislila kako je šteta što više niko nikad ništa neće moći kako treba, lagano, bez žurbe i nerviranja, umirujuće kao ona. 


Stvarno, kako li bi sve izgledalo da je imala svoju rodjenu decu i za koliko pažnje bismo svi mi ostali, bili uskraćeni. Da li bi i trava danas bila urednija. 

I osetila sam lepo tog dana koliko je usamljena.









Comments

Post a Comment

Popular Posts