Sezona kiša



Prošlo je tačno tri godine od kad sam poslednji put skuvala ručak u njenoj kuhinji, na najvećoj grbavoj ringli njenog poluraspalog šporeta, na kome su neki dugmići skoro pootpadali a vrata rerne su mogla da se zatvore samo uz pomoć podglavljene najduže oklagije ili metle.



Bio je 10. oktobar. Lepo sunčano jesenje jutro. Bile su čipkaste senke na prozoru i mušema sa ružama na stolu. 

Dva reda punjenih paprika u loncu na cvetove. Volim taj komplet šerpi. Kažu da ga je moja majka kupila baba Ruži. A Ruža po običaju čuvala na najvišoj polici špajza i tek par puta upotrebila. 

Paprike su bile super. Jeli smo ih danima nakon sahrane. Fascinantno se pobrinula da ode u momentu kad imam jelo skuvano za nekoliko dana. I to baš bezveznih dana tokom kojih sam dosta brzo morala da se naviknem da je njeno odsustvo jedno novo, neprijatno, trajno stanje i da je moje detinjstvo konačno završeno.


Ljudi na ulici su počeli masovno da liče na nju, tako da smo se vidjale skoro svakodnevno, ali sam ipak vrlo brzo izbrisala njen kontakt iz telefona. 

Najduže je potrajao taj period mog hvatanja za mobilni da joj javim svaki čas sve živo. 

Kako je i predvidela Marija, njena voljena botanička baštica je brzo uginula a ja nisam postala ni b od baštovana kojim bi ona bila zadovoljna.



Svo ono cveće koje je sadila kod mene u bašti, i dan danas polako izumire jer nema ko da ga plevi i povremeno okopa. Ako uberem par hrizantema ove jeseni, biće dobro. Lala nigde. Ruža se bori sa blizinom kruške koju je gospodin Kototamo posadio tik uz nju. 

Šta da ti kažem, kad mačke nema miševi kolo vode.. moja tetka. 




Ali ne da se ona.

Nedavno tako odem na groblje posle podužeg (kišnog) perioda, a tamo izraslo drvo. Lepo, pravo ko strela, u samom jugoistočnom ćošku. 
Ko li ga je posadio? Zovem redom. Dunja nije. Snežana nije. Milan nije. Setio se Ivan da je to neko samoniklo drvo. Jes' možda na nekom drugom mestu.. zašto kod mene u dvorištu nije samo niklo tako pravilno..
Kod nje ništa nije samoniklo. I to ga je namestila baš nama za hlad kad dodjemo, kaže Bojan. I ja isto mislim.



Toliko je toga ostalo neispričano o vremenu koje smo zajedno proživele.

O njenim čuvenim pelcerima koji su nekako samostalno preko noći prelazili iz jedne u drugu saksiju na mojoj terasi i nervirali me.

O sasvim usputnim pričama i primerima iz života, iz kojih je valjda trebalo da izvlačimo poruke ali i ako se to ne desi, nije važno.

O tome da je za nju Prva Petoletka bila bolja od Bakingemske palate.

O tome kako sam je terala da mi broji prve sede u kosi da bih se s gađenjem zgražavala nad tim užasnim dvocifrenim brojevima.

O tome da nikad nije prežalila što ne sviram violinu (jer Dragana je išla na časove klavira).


O tome kako su u mladosti više puta hteli da je udaju jer joj je vreme ali je ona čekala Mileta.

O tome kako sam mrzela Mileta jer se zbog njega odselila.

O zašećerenom jogurtu, slobodi i najlepšem zemljotresu koji sam doživela prilikom boravka kod nje i Mileta u Vrnjačkoj Banji.

O tome kako sam danima plakala kad bih se posle raspusta od nje i Mileta vratila kući.

O tome kako smo za nju uvek bili najbolji, najlepši i najpametniji.

O tome da bi mojoj deci rado pokupovala sve muzičke instrumente ovog sveta, samo da je mogla.

O fenomenu uvek plaćenih računa, grobarine i poreza, zamrznutom hlebu, penziji od 25000 i zavereničkim glasom izgovaranoj rečenici "ako ti trebaju pare ja ću da ti dam".

O prženju ribe za moju slavu u njenoj kuhinji da ne bi meni smrdeo stan.

O plehovima pite s višnjama.


O našem ogromnom starom itisonu koji je peške vukla do perionice dok smo bili na moru. I svežem hlebu, jogurtu i cveću koji su nas posle svakog letovanja čekali na stolu.

O fenomenu mojih potpuno ispražnjenih korpi za veš, strpljivo i sa ljubavlju skidanog skorelog blata sa naše obuće, krpljenju čarapa, krcanju, čišćenju, mlevenju i odmeravanju oraha za moje torte.


O pečenim paprikama.

O očišćenim glavicama belog luka.

O makazicama za nokte i kosu.

O teget torbi.

O Tosca parfemu.

O Frenk Sinatri.

O strpljenju.

O skromnosti.

O mudrosti

Samoći.

Hrabrosti.

Požrtvovanosti.

Šta je sve radila umesto nas, neću verovatno moći ni da se setim, ali pokušaću bar ako ikada napišem nešto ozbiljnije od blog posta.










Comments

  1. A ja se zaista nadam da ćete napisati. Tu bih knjigu i čitala i nosala sa sobom i naslanjala na nju glavu i grlila je, onako - studentski! A na koricama obavezni čipkaste sjenke, cvjetne mušeme i sudne krpe... 💙

    ReplyDelete
  2. Thank you for your informative and well-crafted post. It made a difference!

    ReplyDelete
  3. Volim i tebe i Ružu i svojatam vas ..

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts