Dečaci




To su ona smešna brkata deca što su češće namrštena nego nasmejana, jer veruju da baš tako izgledaju ozbiljno i važno. I jesu važni. Nama, zbog kojih uglavnom ne glume.
To su one meke rumene kifle u koje se zaljubimo još u porodilištu. I od tada, sve o čemu brinemo je to da li će još neko umeti da ih voli kao mi.
To su i one male budale koje uspeju da uguraju pasulj u nos, pa se vrlo brzo otkinu od straha i panike. Onda ne znate da l' da ih bijete ili da se smejete. 
Slinavi su. Neočešljani. Nezgrapni. Ćudljivi. Svadljivi. Bučni. Sebični. Uobraženi i neodoljivi. Nezamenljivi.
Oni kad izađu iz sobe, soba je čudno prazna. Ne znaš da li ti prija ta tišina ili ti odjednom nedostaje šarmantna obest u vazduhu.

Povremeno dobiju priliku da pokažu koliko ustvari umeju da budu nežni. 
A tek izgubljeni.. i zbunjeni i uplašeni. Onda skroz zaborave na svoje mangupske maske i dozvole da im priđete upravo onako kako to potajno priželjkujete. A želite stalno i uporno da budu samo vaše najmekanije kifle. Ništa više. I ništa manje od toga.

I ne znam kako tako brzo rastu i nikad ne porastu. A odu.





Uče nas usput da svet nije ni crn ni beo, već potpuno šaren u nebrojeno mnogo nijansi. 
Uče nas da svet nije samo slika.. da postoji i ton.
Uče nas prilagodljivosti. Uče nas bolje nego iko kako se opstaje na potpuno "svoj" način. I dok uzdišemo, krišom plačemo, sekiramo se, uzajamno učimo.. sve gledamo kako bismo sprečili da takvi kakvi su, "svoji", ne izrastu u one malo manje neodoljive muške primerke koje danas srećemo na svakom koraku.
Verujem da nijedan roditelj svesno ne neguje buduću bitangu. Kako se one izrode, kako se one kifle tako izobliče... volela bih, ili možda ne bih, da znam..


* * *

Mog sina čeka upis na fakultet. Bilo je ovih dana i ovako i onako..
Nakon prve reakcije koju sam sačuvala lično za sebe, shvatila sam da sam ustvari ponosna što nije ustuknuo pred svojom zamisli, nego je hrabro probao da zabode još dve čiodice u boji u neku svoju zamišljenu mapu. Nije se sklonio na sigurno, znajući svoje realne šanse i sve okolnosti. 
Možda je još malo bolje shvatio da je životna borba otpočela i da će maženja sve manje biti. 
Možda je stvarno saznao kako je teško kad samog sebe spotakneš.

Srećna sam što je ozbiljno učio zadnjih meseci. I prilično je naučio... matematiku. Ne, matematika ovde i nije toliko važna, da se razumemo.. Važno mi je to njegovo sazrevanje u pravom smeru, koje se odvijalo pred mojim očima, bez ikakvih uslovljavanja i nametanja. 

I još je divniji osećaj to što sam još jednom dobila priliku da uživam u uzajamnoj podršci i bliskosti moje dece.
Dan pre polaganja, sestra mu je rekla: 
Znaš šta, kako god da prođeš tamo.. opet si pametniji od mene. <3








Comments

  1. I tvoja kiflica je porasla.... Znam te osječaje. Znam i tišinu, kad je soba prazna... Predivno si opet sve napisala. Uživala sam čitajuči tvoja razmišljanja. :-)
    Tvome sinu želim, da živi svoje snove!

    ReplyDelete
  2. Taj osećaj mi je dobro poznat...puta tri...a najteži je kad ode poslednje iz kuće.Jedino sam pogrešila što odmah nisam kupila Medu nego posle skoro tri godine.Zoran je kriv,sada sam to vidi.Mora nešto malo slatko da ti se vrzma oko nogu, da si mu potreban,da ti se raduje,da ga maziš,da misliš o njemu kao što si mislila o deci.Malo popuni tu prazninu i ne smaraš decu sto puta porukama i telefonom.Moja je Sonja u šali rekla da žali što Medu nismo kupili čim je otišla jer bi je manje opterećivala.Sad čekam da me zovu.Ne zovem..da ne smetam...i radujem se kao Meda kad mene vidi...a oni to ne vide ...ali osećaju...Važno je da smo tu kad smo im potrebni.I da oni to znaju...

    ReplyDelete
  3. Volim da čitam tvoje postove, jer ih pišeš srcem ali prvi put ( ili se možda varam ) čitam da pišeš o sinu, obično sam čitala postove o Mariji i vašem druženju i mislila sam da je Marija jedino dete....Neka mu je srećan upis na fakultet i znam kako se osećaš, prošla sam kroz to, ali kad se sve završi, na koji god bio način, nekako se lakše diše i oni i mi sa njima.... a onda opet pošinju neke druge brige i roditeljska briga nikad ne prestaje, pa ni onda kad oni imaju svoju decu, onda je dupla briga. Topli pozdrav i srećno!!!!

    ReplyDelete
  4. Divan mama-post! I mi rastemo s njima, učimo ih, a onda oni uče nas!

    ReplyDelete
  5. Već sad se bojim za svoju kiflu, joj joj, baš si to lijepo napisala, mislim da ću ja biti najgora svekrva, ako doživim jel, jako sam ljubomorna heheh, sretno tvojoj kifli na fakultetu!

    ReplyDelete
  6. ooo kakav ljep zapis:))
    i ja znam kako je kad je soba prazna i ja neznam da li mi paše ili ne....
    ali uvjek mi je jako drago kad je opet puna .... valjda priznam da mi fali.... zelim tvom sinu puno uspjeha na faksu:)))

    ReplyDelete
  7. Prelepo, divna majko!
    Želim i tebi i tvojoj deci sve najbolje, jer to zaslužuju!

    ReplyDelete
  8. Sjajno rečeno! I potpuno se slažem. Moj je sada treća godina studija, ali još pamtim te stresne trenutke pune i očaja i neizmerne radosti. Na kraju krajeva, shvatiš da oni znaju mnogo više nego što mi mislimo i da samo treba da im verujemo. Pa, nismo se valjda za džebe toliko godina trudile... :)

    ReplyDelete
  9. Jaoooj, suzica suzu stize. Moj je jos uvek ta (sad vec poveca) kifla, koji ne moze bez mamamamame.Oh, kako ce brzo odrasti, pa ce mi poljupce davati na kasikicu :(

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts