Jendvatri, jendva jendva





   (foto: Marija:)


Pokušavam da odremam u kolima dok me voze. Nema šanse. Stvarno bih volela da mogu da spavam i da ne znam ni gde sam, ni kad sam.
Zevam. Zevam toliko da bih, čini mi se, mogla da progutam auto. Od tolikog zevanja neko bi zaspao sto puta. Ali, ja ne.
Pazim. Pratim. Vidim kad koče oni ispred. Vidim kad pretiču oni iza. Čujem motor kad brunda. 
Mrzim svakoga ko seče krivinu.
Stavljam naočari za sunce. Rešila sam... svejedno mi je. Voze me i mnogo mi je lepo.
Vidim da je ušla muva.
Ustvari, jeste lepo. Stavila sam naočari. Leb i sol svira. Setih se starog vica da Vlatko Stefanovski kupuje uvek sedam osmina bureka..

Stigli smo.
Da li ću ikad više u životu umeti da se opustim.









Comments

  1. Morat češ, draga moja! :-)) Opusti se i primi, što ti život pruža...

    ReplyDelete
  2. Ponekad se i ja tako osećam, ponekad lako upadnem u trenutak uživanja prosto utrčim, ponekad se samo prepustim. A opet ima dana kad to potpomogne jedan somersby, kafica ili slatkiš. A ima dana kad ništa ne pomaže kao ni tebi tog dana. Valjda smo pteopterećeni raznoraznim stvarima. Al mora čovek sebe da pobeđuje stalno i u tim sitnicama tj.baš u tim sitnicama. :) Uživaj, uživaj, uživaj :)

    ReplyDelete
  3. Moraš da naučiš da se opustiš i uživaš....život je lep, ali veoma kratak.

    ReplyDelete
  4. da ti każem kako to ide kod mene:))
    evo ustanem rano pa sjednem pred camp prikolicu u campu i onda uzmem kukucanje u ruke i slusam pticice koje pjevaju na drvetu:)))
    i tako da se moje društvo prebudi pa onda kafica:)))
    takvu ja imam meditaciju. vjeruj djeluje:))

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts